Osnivač Buena Viste, čuveni američki gitarist i producent Ry Cooder za njega je rekao da je najveći piano solist kojeg je ikad čuo. Ne znam je li Gonzales stvarno najveći piano solist na svijetu, iako sam s njim proveo ne jedno poslijepodne.

 

Ipak, jedno od tih poslijepodneva, s mirisom i zvukom Cube u nosnicama i u ušnim školjkama, posebno mi se urezalo u sjećanje. Sjedio sam u pletenoj stolici, na terasi jedne idilične kućice koja miriše na lavandu, smilje i bosilje, u hvarskom selu Vrisnik.

 

Pamtim to kao da je bilo danas; desno od mene ležao je

Compay Segundo

pas - Mačo, Marina je spremala škampe, ja sam pio crno vino, a Ruben je neumorno svirao, svirao ... i odsvirao mi jedno od najljepših poslijepodneva života. Pokušat ću bez patetike; hvala ti Ruben za to poslijepodne, nadam se da ćeš se sresti s Compay Segundom i nadam se da ćete se obojica, kad vam se pridružim, još uvijek baviti glazbom.

Za one koji ne znaju, Ruben Gonzales glazbom se počeo baviti početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća, svirao je u kabareu Tropicana. Mladi Gonzales studirao je medicinu i klasičnu glazbu, s namjerom da se zaposli kao doktor - danju i pijanist - noću. Kako to već biva, u 22. godini života shvatio je da mora odlučiti između glazbe i medicine. Izabrao je glazbu.  

Tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća putovao je u Panamu i Argentinu, gdje je s tamošnjim glazbenicima svirao uglavnom tango, upijajući ritmove koji će kasnije bitno utjecati na njegov stil. U Havanu se vratio 1960-te i pridružio se bendu Enrique Jorrina, s kojim je svirao punih 25 godina, sve do Jorrinove smrti.

Sredinom 90-tih pomislio je da je umirovljen, ali Cooder ga je uspio nagovoriti da se angažira na Buena Visti. U to vrijeme nije imao svoj klavir, patio je od artritisa i imao je sve razloge da ne

Ibrahim Ferrer

prihvati ovu ponudu. Na našu i svoju sreću, prihvatio je i "pod stare dane" otkrivena je svjetska zvijezda.  

Od trojca sa Social Cluba živi još samo Ibrahim Ferrer.