Odgovor je, a to sigurno niste mogli pretpostaviti, vrlo jednostavan i nameće se već iz prve - Gojko Šušak, pokojni ministar obrane, kanadski pizza majstor i soboslikar koji je volio navoditi da je rođen 1945. godine u Širokom Brijegu, u NDH. Jedan je od u svijetu rijetkih ministara obrane, koji uopće nije služio vojsku, a najuspješnijim hrvatskim ministrom proglasilo ga je Hrvatsko slovo u svom uredničkom komentaru od svibnja 1998. godine. Ukoliko želite saznati zašto bi se mladi trebali ponositi ministrom Šuškom koji je gospodario Hrvatskom vojskom u doba kada je ista, osim što je oslobodila zemlju, počinila niz zločina nad srpskim stanovništvom, poistovjećujući civile s paravojnim jedinicama i četnicima, nema vam druge nego pročitati sljedeći tekst …

Šuškova kava u Kninu

Desetu obljetnicu smrti Gojka Šuška (3. svibnja 1998. - 3. svibnja 2008.) ne bi trebalo prešutjeti iz više razloga: prvo, zbog proklamirane parole - zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti, drugo, zaslužni Hrvati u Hrvatskoj nikad nisu bili na osobitoj cijeni, treće, u poplavi egocentričnih političara Šušak nam daje primjer samozatajnog vojnika za hrvatsko opće dobro, četvrto, da ga nije bolest pokosila danas bi na sramotnoj haaškoj optuženičkoj klupi "dokazivao nevinost". Ima još razloga, ali i ovi su dostatni.

Ukratko: Rodio se 16. ožujka 1945. u Širokom Brijegu. U Rijeci započeo studirati matematiku i fiziku. U Kanadu odlazi 1968. Tamo svestrano djeluje s hrvatskih pozicija. Priklanja se Tuđmanovoj hrvatskoj političkoj sintezi: Obnova države mora se dogoditi u pomirenoj Hrvatskoj, a hrvatsko iseljeništvo u tome treba pripomoći. Vraća se u Hrvatsku, bez putovnice SFRJ, godine 1990. na Prvi opći sabor Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice. Od 18. kolovoza 1991. do smrti bio je ministar obrane u obnovljenoj hrvatskoj državi. Istodobno i most između iseljene i domovinske Hrvatske.

Ključno je to da je Gojko Šušak zapravo najuspješniji hrvatski ministar od kad smo raskinuli sve državnopravne sveze sa SFRJ do danas. I kad se jednom bude pisala povijest obnove hrvatske države, oslobođena haaško-velikosrpske ideologije i hrvatske minimalističke pužologije, Gojko Šušak bit će uz bok dr. Franji Tuđmanu. Bio je, dakle, u početku na čelu razoružane, nepostojeće, vojske. Trebalo ju je stvoriti, naoružati, organizirati - sve to u ratnim uvjetima izvršene agresije i unutarnje pobune Srba na Hrvatsku. Šušak je to napravio slijedeći državotvornu politiku dr. Franje Tuđmana, ne osvrćući se previše na preživljene ostatke JNA doktrine. Koliko god mu je to u memoriji hrvatskoga naroda upisano u zasluge, toliko mu je to istodobno u protuhrvata pripisano u krimen. Još ga se za života pokušalo dovabiti u Haag (slučaj sub poena). No za razliku od Stipe Mesića, Šušak nije ni javno ni tajno "svjedočio", niti je isporučivao državne tajne. Nije popio kavu u Haagu. Ondašnja državna politika koristila je sva pravna sredstva i pobijedila haašku sub poenu. Kasnije nas je zadesila dijametralno suprotna politika.

Gojko Šušak nije se razmetao obećanjima, poput današnjih političara. Obećao je samo jedno: Da će popiti kavu u Kninu, koji je bio okupiran od velikosrpskog agresora i srpskih pobunjenika u Hrvatskoj. I popio ju je, zajedno sa cijelom slobodarskom i demokratskom Hrvatskom. To je ta i danas neoproštena mu kava! A ne bi je mogao popiti u miru da prethodno nije organizirao obranu, vojsku, naoružanje, logistiku. I kad se danas mnogi hvale kako uvode Hrvatsku u NATO, trebali bi se prisjetiti kako do toga ne bi došlo da Šušak u najneugodnijim uvjetima prethodno nije odlično odradio godine svojeg ministrovanja i u obrani Hrvatske uspostavio "hrvatske standarde". Pobjedničke.

Nedavno je kolega Mladen Pavković u kolumni Da se ne zaboravi (Naš Gojko) dao inicijativu o podizanju spomenika Gojku Šušku ispred zgrade Ministarstva obrane. Nekoliko mjeseci kasnije predsjednik Mesić, međutim, odlikovao je postumno Ivicu Račana, koji je bio premijer u jednome mandatu tijekom kojega je zasolio kninsku i zašećerio haašku kavu: Zakočio je osovinu Tuđman - Šušak i hrvatsku kompoziciju postavio na slijepi peron osovine Haag - Beograd. Ne bismo smjeli prema svojim zaslužnicima njegovati jugoslavensku logiku hrvatskog minimalizma, već bismo ministru Šušku trebali usred Zagreba podići spomenik koji zavrjeđuje. Kad bismo se poslužili logikom i retorikom aktualnog predsjednika države, mogli bismo, ali ne ćemo reći, kako postoje "gadovi" koji ne priznaju objektivnu povijest, ljude i događaje. Vratimo se kavi. Šuškovu originalnu "kavu u Kninu" zamijenio je instant - "Na kavi s predsjednikom". Srećom je povijest skup uspona i padova, pa poslije bućkuriša dolazi dobra kava. Barem se tome nadamo i u situaciji "protiv svake nade".

Za početak trebalo bi Gojka Šuška pravedno valorizirati u obrazovnom sustavu, kako bi mladi naraštaji imali na koga biti ponosni, jer na Tita, Račana i tajne svjedoke nisu, niti mogu biti, bez obzira na neumorni rad neformalnog odbora za ispranu povijest - S. i I. Goldsteina, I. Fumića, S. Mesića, S. Livadu, F. Ercega, J. Horvata i drugih pionira malenih, i bez obzira na šutnju aktualnih demokratskih legitimiteta, koji su se uspješno prikrivali i etablirali iza širokih leđa pobjedničke kombinacije - Zagorca Tuđmana i Hercegovca Šuška.

Hrvatsko slovo, urednički komentar

Na ovom mjestu Lupiga još samo napominje, ukoliko vam je to kojim slučajem promaklo u tekstu, da ova poruka mira objavljena kao urednički komentar u pravovjernom Hrvatskom slovu, nije napisana kako smo najavili 1998. godine, već relativno nedavno, prije samo dvije godine. Toliko dakle o onome “okrenimo se budućnosti”, što je razlog zbog kojeg je Šušak i polaskan titulom najboljeg hrvatskog ministra ikada. Nadamo se, za dobrobit hrvatske države, da tako “dobrog“ ministra više nikada nećemo imati ...