Od petka, devetog marta, dana izlaska ovog broja Novosti, adresa Fikreta Abdića Babe više neće biti: Silvija Strahimira Kranjčevića broj šest, 52.000 Pula. Nakon deset godina provedenih iza rešetaka zbog ratnih zločina počinjenih tokom unutarbošnjačkog sukoba u zapadnoj Bosni, nekadašnji direktor Agrokomerca preselit će, navodno, prvo u predgrađe Rijeke, gdje ima obiteljsku kuću, pa u Veliku Kladušu, u kojoj ima ruševine obiteljske kuće, ali i političku partiju, Demokratsku narodnu zajednicu, koja upravlja općinom čija je zgrada, što je više nego simbolično, u ulici Hamdije Pozderca.

Fikret Abdić napušta adresu Silvija Strahimira Kranjčevića broj šest, 52.000 Pula (FOTO: Novilist.hr)

„Prvo i posljednje što moj otac Fikret Abdić želi uraditi nakon što izađe iz zatvora je da zajedno sa dioničarima, stvarnim vlasnicima, preuzme i oživi proizvodnju u Agrokomercu i time stvori preduvjete za oživljavanje i drugih gospodarskih subjekata na području Unsko-sanskog kantona i BiH u cjelini“ – rekla je prije nekoliko godina Elvira Abdić Jelenović, kćerka Fikreta Abdića.

„Fikret Abdić bio je izuzetno priznat privrednik, direktor i tvorac prehrambenog kombinata od 13.000 zaposlenih, naglašavam - bio. Što se tiče Abdićevog 'prijedloga' za preuzimanje Agrokomerca, reći ću još jednom - on je čovjek sa više od 70 godina. Nadam se da je dovoljno mudar da ne razmišlja o povratku u politiku, jer bi time učinio veliku uslugu krajiškom narodu. Što se tiče ekonomije, njegova iskustva bi trebalo saslušati“ – odgovorio joj je nedavno Hamdija Lipovača, aktuelni predsjednik Vlade Unsko-sanskog kantona i naprasno smijenjeni lider SDP-a u zapadnoj Bosni. Inače potomak najčuvenije krajiške obitelji, Pozderaca, bosanskih Kennedyja, bez kojih je svaka priča o Abdiću tek dijelom tačna. Kao što je polovična i svaka u kojoj se o Abdiću govori na osnovu jednog perioda njegovog života, bez obzira o kojem da je riječ.

Hamdija Pozderac (FOTO: Sutra.ba)

Dijete jugoslavenske emancipacije, kadar veličanstvenog Hamdije Pozderca – narodnog heroja i neprikosnovenog autoriteta među krajiškim komunistima, saučesnik u vlastitoj propasti, apsolutni pobjednik prvih bosanskohercegovačkih demokratskih izbora, muslimanski prvak po mjeri Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, ratni gubitnik i, za najmanje onih 13.000 radnika Agrokomerca i sve one što su od ili zbog Agrokomerca živjeli dobro – mitska ličnost. Babo, ali ne zato što su ga tako zvala djeca. Ona su ga zvala tata, uzgred rečeno.

Rođen u osvit Drugog svjetskog rata, kao trinaesto dijete u porodici, Abdić je formiran i obrazovan u duhu bratstva i jedinstva, a školovan u obrazovnom sistemu zbilja jednakih šansi. Kao diplomirani agronom dobija mjesto direktora Poljoprivredne zadruge u Velikoj Kladuši, zapuštenom dijelu zapuštene, siromašne, vječito politički trusne regije. Pod političkim pokroviteljstvom Pozderaca, Hamdije naročito, stvara prehrambenu industriju čije je tržište – globalno. Mjestašce u kojem su kuće imale zemljane podove pretvara u jedan od najbogatijih gradova, u kojem – što je u to doba bilo ravno čudu – po školsku djecu dolazi, kao u filmovima, besplatni, žuti autobus. Sa Hamdijom iza leđa, 13.000 ljudi na plati, Fikret je postao direktor Krajine koja se galopirajuće razvija, u kojoj se zapošljava sve radno sposobno, uvoze ljekari, grade bolnice i škole, studenti stipendiraju i šalju u metropole... „Tehnologiju poslovnog uspjeha izgradio je na vještoj kombinaciji socijalističkog radničkog natjecanja, upotrebi savremenog zapadnog pristupa poslu, gotovo korupcionaškoj upotrebi političara i novinara u privredne svrhe, te hazarderskog financijskog menadžmenta i agresivne televizijske reklame“, piše u jednom biografskom tekstu o njemu.

Sa Hamdijom iza leđa učinak je bio 13.000 ljudi na plati (FOTO: Novilist.hr)

Famozni „hazarderski financijski menadžment“ podrazumijevao je i, pored ostaloga, izdavanje takozvanih mjenica bez pokrića, zbog čega je Abdić uhapšen i osuđen u procesu koji je, prema uvriježenom mišljenju u BiH, iz Beograda bio usmjeren protiv Hamdije Pozderca. Njegovim odlaskom u zatvor počinje nestanak Agrokomerca, ali i raste mit o Babi, zbog kojeg ga uoči prvih parlamentarnih izbora pokušavaju pridobiti sve značajnije stranke. Iako odgajan u duhu sekularizma, više zavičajno nego nacionalno profiliran, odabire Izetbegovićevu Stranku demokratske akcije i na izborima za tadašnjeg muslimanskog člana Predsjedništva – za razliku od danas, 1990. su svi građani birali sve članove kolektivnog šefa države – osvaja skoro dva miliona glasova. Ipak, mjesto predsjednika Predsjedništva ustupa Aliji Izetbegoviću.

Abdić je postao mit (FOTO: Novilist.hr)

Najteže bosanske ratne godine, 1993, zbog, kako tvrde njegove pristalice, neslaganja sa politikom SDA, Abdić kojeg se u Sarajevu optuživalo da je pripremao državni udar, formira DNZ, pa Zapadnu Bosnu, autonomnu pokrajinu u koju je Hrvatska slala naftu i kekse, a Miloševićeva Srbija visoke oficire KOS-a – Jovicu Stanišića prije svih – i, po potrebi, njihove najbrutalnije operativce, poput Milorada Ulemeka Legije. Babini sljedbenici ističu da on nije htio ništa više od onoga što danas imaju kantoni u Federaciji. No, ko god o bosanskoj klaonici govori kao o agresiji sa elementima građanskog rata, argumente ima zahvaljujući Abdiću. Njegovi vojnici ratovali su protiv Petog korpusa Armije BiH, dok su mu politički partneri bili lideri srpskih i hrvatskih secesionista - Radovan Karadžić i Mate Boban. U toj APZP otvarani su koncentracioni logori, premlaćivani zarobljenici, dok se Babin kanton prije kantona gradio na isti način kao i Republika Srpska i Herceg – Bosna: brutalnom silom. Fikret Abdić je,na kraju, sve to platio sa deset godina koliko je, od ukupno petnaest, proveo u zatvoru.

Slika s dočeka agronoma koji je o biznisu znao puno, a o politici ništa, ispred pulskog zatvora (FOTO: Novilist.hr)

Svih tih deset godina, 29. septembra, na hiljade Krajišnika je ispred zatvora u Puli slavilo rođendan rastom malog vođe, poručujući mu da čekaju njega i spas. Svih ovih devetnaest godina, otkako je Abdić proglasio svoju državu u Kladuši, Krajina se krvavo dijelila i dijeli na „korpusovce“ i „autonomaše“, Alijine i Babine, one što, pored ostaloga - kada se potroše velike riječi o patriotizmu i izdaji - vjeruju da se sve dobro Krajini već desilo i to davno, u doba Hamdije i Hakije, i one što se nadaju da će priča o agronomu koji je o biznisu znao puno, a o politici ništa, imati filmski kraj i odjavnu špicu preko kamiona koji u svijet voze paštete i začine proizvedene u Agrokomercu. A neće. Historija se u Bosni ne ponavlja u svojim boljim izdanjima, već se, u najboljem slučaju, toj istoj Bosni, kako bi rekao Meša Selimović, ruga.

Lupiga.Com via Novosti