Tko nije shvatio da ćemo na ovom mjestu izvijestiti o našem početku pregovora s Europskom unijom taj stvarno nije normalan i žali bože što postoje takvi nenormalni ljudi. Daklem, Lijepa naša Hrvatska i o-ba-la ja-dran-ska od jučer pregovaraju s Europskom unijom, e kako bi nas ista primila u punopravno članstvo.

Kako ste vjerojatno već čuli, za dobre vijesti imamo zahvaliti Carli del Ponte i nesusjednoj te prijateljskoj Austriji, točnije austrijskoj ministrici vanjskih poslova Ursuli Plassnik. Potonja je ostala ustrajna u namjeri da početak pregovora s Turskom, odnosno dogovor oko nacrta pregovaračkog okvira s Turkijom prema kojem ona na koncu postaje europska zemlja, uvjetuje početkom pregovora s našom samostalnom, demokratskom i suverenom. Moja omiljena Carla, s druge strane, ocijenila je da Hrvatska u potpunosti surađuje s međunarodnim sudom za ratne zločine, čime je otklonjena posljednja prepreka za početak pregovora naše zemlje s Europskom zemljom. Dakle, od sinoć pregovaramo, s tim da pregovori u svakom trenutku mogu biti prekinuti ukoliko neki Europljanin sretne Antu Gotovinu na splitskoj rivi.

To bi, naime, značilo, da ne ispunjavamo međunarodne obaveze, jer smo pustili osumnjičenog ratnog zločinca da ispija kafućino na splitskim štekatima. Međutim, nema straha da će se taj kukavički pizdun nenadano pojaviti, kao što se nije učestalo nenadano pojavljivao niti na prvim crtama obrane Hrvatske, iako nas neki već godinama pokušavaju uvjeriti u suprotno (Kad govorimo o Gotovini, mora nam biti jasno da je riječ o pozadincu uvijek spremnom na bijeg. Ratove, naime ne dobivaju generali, nego stoka sitnog zuba.). Ali da ne odlutamo previše od zadane teme, vratimo se mi hrvatskim pregovorima s Europskom unijom. Ne želeći ulaziti u polemiku oko toga zašto smo zapravo dobili pregovore - zbog odnosa političkih snaga, ispunjavanja uvjeta, odnosno potpune suradnje s Haagom ili nečeg trećeg - s radošću možemo zaključiti da je sad stvar na pregovaračkom timu, koji bi morao isposlovati najbolje moguće uvjete za europsku Hrvatsku.

Sramota me reći, ali slažem se s Ivanom Zvonimirom Čičkom po ovom pitanju, najbolnija od svih bit će točka oko (zabrane?) prodaje hrvatskih nekretnina strancima. Cipar je uspio isposlovati da ne mora prodavati svoje nekretnine bogatim Europljanima, što bi i Hrvati svakako željeli ostvariti. Svima nam je, naime, malo fuj čitati kako Talijani kupuju Dioklecijanovu palaču i slično. Točka nekretnine, zapamtite drugovi, ostavit će dalekosežne posljedice na političku scenu u Hrvatskoj. Ali da ne zadremo duboko u pregovaračke teme, jer to će nas također udaljiti od stvari o kojoj pišemo, vratimo se mi otvaranju pregovora i činjenici da smo iste otvorili skupa s Turskom.

Zemlju Orhana Pamuka mnogi Europljanin ne želi vidjeti u Uniji, te će biti prilično zajebano ako u otezanju turskog pristupa Europi naša zemlja postane kolateralna žrtva. Moglo bi se, naime, dogoditi da nas zajedno otežu do kraja svijeta. U sinoćnjoj poplavi vijesti o Uniji, ovoj teoriji u prilog, procurila je i jedna zabrinjavajuća informacija, a ta je da će Europa nove članove primati ovisno o svojoj apsorpcijskoj moći, bez obzira na uspješno okončane pregovore. Dakle, doći ćemo na red kad netko tamo ocijeni da nema opasnosti po Uniju zbog primanja novih članica. A kad bi to moglo biti? Kod nas se nadaju do 2008. godine, iako redakcija ovog sajta, nakon opsežnih i iscrpnih razmatranja, ocjenjuje taj rok preoptimističnim, te prognozira ulazak Hrvatske u Europu u 2012. godini ili kasnije.

Kako bilo, važno je da se kreće. Što bi rek'o jedan čovjek iz Strizivojne - epur si muv.