Ime tog džentlmena, francuskog viteza, Platinijeva prijatelja i direktora svemira, je Vlatko Marković. Mnogo godina nakon Titove smrti on će priznati da je Jugoslaviju tako mrzio da joj je kao reprezentativac na utakmici Svjetskog prvenstva u Čileu namjerno zabio autogol. Možda se baš zato poželio učlaniti i u Partiju – to je bilo jedino mjesto na kojem joj se, po logici stvari, dalo zabijati autogolove. Savez komunista imao je više takvih “golgetera” nego Miljan Miljanić, ondašnji “trener svih trenera”.

Od davne 1962. godine do danas, Vlatko Marković, čini se, nije radio ništa drugo nego zabijao ekipama za koje je radio. Prije četiri godine (2006.) mangup iz naših redova izjavit će tako da “ne može crnac biti izbornik” i da se “ne sjeća nijednog crnca trenera velike reprezentacije” da bi, shvativši da je to bio opasan autogol, objasnio da su novinari izmislili njegovu izjavu. Samo dvije godine kasnije zabio je novi autogol u emisiji Mislava Bage tvrdnjom da je poklič “Za dom spremni” sastavni dio libreta velike hrvatske opere “Nikola Šubić Zrinski”. Nakon što mu je ona hulja od Sanadera, koji se tada lažno predstavljao kao stručnjak za libreta, objasnio da Ivan plemeniti Zajc baš i nije napisao takvo što, Vlatko se Marković mrtav hladan posuo pepelom, pa brže-bolje izjavio da su mu novinari montirali izjavu. Prokleta narav moderne televizije, sadržana u činjenici da je videozapis razmjerno trajna stvar, omogućila je da svi zainteresirani provjere je li Marković rekao baš to što je rekao. I jest, baš to. Na YouTubeu i danas možete preslušati njegovu izjavu: “Za dom spremni je u operi ‘Nikola Šubić Zrinski’ potpuno normalno, pa nije to od jučer…”

Lakrdijaši s figom u džepu

“Dok sam ja predsjednik, homoseksualci sigurno neće igrati u reprezentaciji”, rekao je Marković prije desetak dana i dodao kako u cijeloj svojoj karijeri nije sreo takvog igrača. “Na svu sreću, nogomet igraju samo zdravi ljudi”, pojasnio je u intervjuu za “Večernji list”. Izjavu su prenijele praktički sve svjetske agencije. Potom se – nije teško pogoditi – ispričao. “Žao mi je da su moje riječi na neki način pogrešno shvaćene u javnosti, žao mi je zbog nespretne interpretacije, nikako mi nije bila namjera uvrijediti i povrijediti bilo koga”, kazao je naš junak.

Grupica entuzijasta, među kojima je dosta TV novinara poput Dijane Čuljak, ovih nas dana nastoji uvjeriti kako je razumna alternativa notornom Markoviću – Igor Štimac. Riječ je o čovjeku koji je, poput Markovića, također opisao puni ideološki krug. Porijeklom navodno iz ljevičarske obitelji, Štimac je u jednoj životnoj etapi ušao u krajnje desnu stranku Nikole Štedula, kao zaštitare u svom disku angažirao junake iz Lore, navijajući za njih na suđenjima, da bi na zadnjim svjetskim prvenstvima prilično otvoreno navijao za Srbiju. Tužio je bezbroj novinara koji su ga prozivali za nasilje i kratak fitilj. Iz opisa Alke Vujice ne izgleda kao čovjek koji se bori za izgubljenu stvar, za to, prema njegovom uvjerenju, ionako postoje specijalizirani uredi. On se bori za moć i novac. A oboje se može naći u famoznoj Kući hrvatskog nogometa. Čini se da je natječaj za radno mjesto faraona u Rusanovoj 13 – mada je očito da će mandat provesti u “sedam gladnih godina” (da se zadržimo unutar egipatskih starozavjetnih horizonata danas popularne polančecovske metaforike) – još uvijek izuzetno privlačan za sve kojima je na umu blagodat njihovih konta. Štimac je navodno ozbiljno dekintiran, pa mu se ovladavanje blagajnom kroz koju godišnje prođe više od stotinu milijuna kuna čini pothvatom dostojnim svakog truda. Vlatko Marković, pak, možda kani kupiti još koji stan na Azurnoj obali da se sunča na svojoj plaži, ako ikada ode u penziju. Možda mu je samo do puke moći i vlasti. Odmak od olimpijskog duha? Kaj god! Ukoliko još postoje zanesenjaci koji nisu raskrstili s “naivnom upotrebom pojma”, kako bi rekao Slavoj Žižek, onda bi kod ove inventure hrvatskog nogometa to definitivno morali učiniti.
Vlatko Marković i Igor Štimac nisu nikakvi izuzeci u toj areni. Naprotiv. Lakrdijaši s figom u džepu, spremni zagovarati najoprečnije stavove, ako su ti stavovi u visokoj konjunkturi, zavodnici masa kojoj trebaju kolektivni uspjesi, cinici bez trunke uvjerenja, najuspješnije su figure hrvatske sportske i javne scene.

Najistaknutiji dužnosnik hrvatskog sporta, Antun Vrdoljak, okorjeli je rasist. Tijekom rasprave o Zakonu o privatizaciji 27. lipnja 1995. Vrdoljak je rekao: “U zadnje vrijeme dovedeno je nekoliko crnaca da igraju za nas košarku. Znam djecu koja žele biti postolari, željezničari, doktori, profesori, ali ne znam nijedno dijete koje želi biti crnac…” Zašto ga Međunarodni olimpijski odbor nije izbacio? Zato što bi najprije morao učiniti regicid – ubiti svoga kralja. Vrdoljakov prerano neumrli zaštitnik, Juan Antonio Samaranch, bio je zadrti frankist – to je španjolska verzija fašizma – i neobično slab na novac. Ruka ruku mije. Slične osobnosti vode očito i FIFA-u i UEFA-u. Namještaljke su predvidljivije nego smjene godišnjih doba. Zdravko Mamić zna otplivati od jugonostalgije do ultrašovinizma. Izjave Ćire Blaževića i njegove “zbornaje komande” nije potrebno ni spominjati, iako se odlično uklapaju u lakrdijaško-nacistički okvir modernog nogometa, čiji su najtočniji odraz očito siroti navijači, jedini koji od cijelog tog cirkusa nemaju baš nikakve koristi, ali ga bar prikazuju onakvim kakav on doista jest. Što je jedan Bad Blue Boys gori od Vlatka Markovića ili neki Torcidaš od Štimca? I što je Marković bolji od Štimca ili obrnuto?

Olimpijski odgovor

Jasno je, dakle, tko će sredinom prosinca dobiti izbore za Rusanovu 13. Lakrdijaš, politički žongler, prelivoda, mlatipara. Kako je njegovo ime? Posve svejedno. Samo koji dan nakon gay skandala, iznerviran do daske, Vlatko Marković opet je zapucao prema vlastitim vratima: “Pun mi je kurac novinara i slobodno to napišite…” Gospodin Marković to može slobodno reći. Na sirotinji i zec kurac šilji, a on je – ne zabijajući posljednjih pedeset godina autogolove jedino onima za koje nije igrao – stekao lijep imutak.

“Ja sam jedini u ovoj Kući koji ne prima novac. Imao sam pristojne prinadležnosti, znao sam što smijem trošiti, koliko smijem trošiti. Imam kuću u Sloveniji, te dosta stanova, pet-šest, možda desetak, u raznim gradovima, Nici, Beču, Dubrovniku, Zagrebu… Dakle, živim od njihovoga iznajmljivanja i od austrijske i hrvatske mirovine. I francuske, dabome. Usto sam i francuski vitez, samo da vas podsjetim…”, samodopadno je zaključio živahni starčić (73), koji očito ne namjerava okačiti kopačke o klin, koliko god to inače želio njegov arhineprijatelj Štimac, čovjek kojega su prozivali za tuču, nasilje, poplave i požare, a on uvijek na sve imao isti, olimpijski odgovor: “: “Kriminaliziraju me kroz medije, a ja samo turim prst u uvo jer znam koliko imam na računu…”

Boris Rašeta (www.novossti.com)