S likom i dosadašnjim djelom Ante Tomića na ovom smo vas mjestu već upoznavali, zato pređimo odmah na stvar. Novi naslov kojim je taj splitski novinar i pisac oplemenio svoju bibliografiju zove se Klasa optimist. Upućeniji znaju da se tako zove i kolumna koju već godinama iz tjedna u tjedan Tomić ispisuje u Jutarnjem listu. Dakle, zbrojimo li dva-i-dva, skontat ćemo da je Klasa optimist ustvari ukoričeni  izbor iz poznatih Tomićevih kolumni.

Osobno (kao što već znate ako ste kojim slučajem pročitali moju recenziju posljednjeg Tomićevog romanesknog uratka Ništa nas ne smije iznenaditi, njegove kolumne draže su mi od njegove dosadašnje proze kratkog i "cjelovečernjeg" metra, a je li tako i u vašem slučaju, eto prilike da provjerite ovom knjigom.

A ako meni ne vjerujete, sram vas bilo, da vas bilo!!!, pročitajte onda što o Tomićevom kolumnističkom radu kažu neki upućeniji od meneka, kao npr. urednik izdanja Ervin Jahić:

"Klasa optimist, izbor iz kolumni koje pod istoimenim naslovom izlaze u Jutarnjem listu, lepršava je i precizna kritika provincijalne mašte koja je dominirala hrvatskom stvarnošću posljednjih godina, a njen autor jedan od najinventivnijih demontera njezinih manifestacija. Kao malotko u nas, Tomić je vlastitu maštu suprostavio strukturama domaće tmine koja je svoje utočište nalazila i nalazi u folklorno-nazadnjačkim mitologizacijama, lažno se predstavljajući jedinim ispravnim kursom hrvatske društvenosti. Propitujući, ali i izvrgavajući ruglu cijelu nisku besmislenih i trdokornih rituala političke močvare, autor nam osobitim šarmom i drskošću, razumljivo, nudi visoko privatiziranu ali nipošto nezanimljivu dijagnozu koja počesto polemizira sa svakom vrstom zadrtosti. Pritom, dakako, ne bježeći ni od toga da se suoči s vlastitom, Tomić će svoje inačice utipkati u ideološko-literarne čvorove češće lošije zbilje, pokušavajući i sebi i nama priuštiti kakvu-takvu utjehu. I unatoč tome što ćemo tu utjehu ponekad odčitati i kao neprimjeren luksuz ironiziranja tobože posvećenih sadržaja, autorov duhoviti odgovor na našu karnevaliziranu svakodnevicu, a unutar integralnog hrvatskog rukopisa, rijetko je odvažan, zazire od kompromisa i ne pita se što poslije orgija, zadržavajući si pravo na to da posumnja u njihov, navodno, vitalistički ishod. Bilo da piše o fantazmama domaće desnice, problemima političkih ili seksualnih manjina, fenomenu lova ili haaških optuženika, Tomić je zapanjujuće nesentimentalan i urnebesno zabavan kritičar kiča i njegove vječite nadmenosti. Gotovo profesionalni optimist u posve volonterskom vremenu, nažalost doista loše (ne)fikcije."