Da bi u potpunosti uživali u uređajima kao što je računalo ili neki od uređaja za reprodukciju muzike, morate imati programe, igrice, snimke vaših omiljenih izvođača. Kada ih izvođač ili vlasnik softweara snimi, u dogovoru s kompanijom djele dobit. Tu dobit u većini dobijaju izdavačke kuće, menadžeri i distributeri. Cijena CD - a u Hrvatskoj iznosi prosječno oko 110 kn, a za igricu ili sowtware počesto morate izdvojiti od 250 kn pa do više tisuća kuna. Stoga ne čudi odluka da si takav CD priuštite negdje drugdje.
Prvo što možete pomisliti je to da odete na kiosk i tamo si kupite eminenti časopis o oglašavanju koji izlazi tri puta tjedno. Pronađete nekog tko ima oglas tipa prodajem CD–ove, (ja sam jednom vidio oglas: CD grill, pržimo CD–ove) nazovete, dogovorite se uglavnom na nekom neutralnom terenu i otkupite robu.
Otkud dobavljačima ta roba?
Odgovor je uglavnom internet koji naravno ima sve, pa zatim prijatelj i rođak u nekoj zemlji kao što je Bosna i Hercegovina koji u njihovo ime otkupi CD–ove po cijeni od cca. 2,5 Eura. Poznata prodajna mjesta su: Arizona, Mrkonjić Grad, Banja Luka te cijela Bosna i Hercegovina. No još jeftinije CD - ove možete naći u Bugarskoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji i još mnogim zemljama istočne Europe. Potresi izazvani padom komunizma potresli su i distributere glazbe i software –a , koji su danas na najvećim mukama od kada je 1884. g. Emile Berliner snimio prvu ploču na Edisonovu stroju koja se zvala simptomatično "The Lord`s Prayer". Ni autori nisu zadovoljni, posebno oni domaći koji na piratima godišnje izgube brdo love. Zamislite samo Huljića koju lovu gubi na piratima Magazina u Jugoslaviji. To naravno ako se uzme u obzir i slušanost Magazina u Jugoslaviji.
I tako s jedne strane imate prosječnog građanina koji između izbora muzike (ne biste vjerovali u kojim razmjerima se u Hrvatskoj sluša tzv. novokomponovana glazba) i igrica za Play Station svoga sina, bira ilegalni proizvod s placa u vrijednosti od 20 kuna, umjesto legalni proizvod proizvođača s druge strane u vrijednosti od 100 ili više kuna.
Nekakvo normalno sređivanje stvari na ovim prostorima glede ilegalnog tržišta CD-a teško da se može ostvariti bez prethodnog rješavanja nekih važnijih stvari koje trenutno muče te zemlje uključujući i našu. Dotada, ako kao moj jedan prijatelj kupujete samo originale ili pak kao jedan moj drugi prijatelj koji kupuje samo kopije, zaključak je isti. Ni jedno od ta dva tržišna pravila zapravo nisu u pravu. Nepotrebno skupa izdavačka prava s jedne ili krađa istih tih prava druge strane, jednostavno nisu u redu.
I postoji jedna druga ironija koja kaže da muzička industrija gubi ogromne količine novca dok npr. industrija koja proizvodi uređaje za reprodukciju zvuka i slike (pržilice za CD-ejove), doživljava ekspanziju.
Kako kaže narod: "Dok jednom ne smrkne, drugome ne svane".
A za kraj novica koja je prouzročila ovaj članak: kineska policija jučer je u pokrajini Guangdong (86 milijuna stanovnika) zaplijenila 4 milijuna piratskih CD–ova koji su vjerovatno bili na putu za neku od tržnica u vašem susjedstvu.