Intervju je objavljen u Pogledu podlistku Novog lista

Brankica Stanković (1975.) radi u B92 od 1997. godine. Uređivala je centralnu informativnu emisiju Dnevnik Radija B92 i bila je jedan od urednika tjedne emisije "Jutopija". Radila je kao dopisnik Švedskog radija i njemačkog NJDR. Od 2004. uređuje emisiju "Insajder", koja je za godinu dana postala najgledanija dokumentarna emisija u Srbiji i najcitiranija u dnevnom tisku. Završila je više međunarodnih programa za novinarstvo: tečaj kod najpoznatijeg istraživačkog novinara BBC-a Donalda McIntyrea, obuku za istraživačko novinarstvo u organizaciji britanske fondacije "Thomson", kao i intenzivni profesionalni program novinarstva u organizaciji Američkog centra za novinare. 

Nagrade koje su joj dodijeljene za istraživačko novinarstvo teško je nabrojiti... Spomenimo da je emisija Insajder "Tragom Ratka Mladića" osvojila na Devetom međunarodnom TV festivalu u Baru brončanu maslinu u kategoriji TV reportaža i ušla u konkurenciju za nagradu na najvećem europskom festivalu – Grand Prix Evrope – 2004. godine. Emisija je na listi top 10 Grand prix festivala. 

Godine 2005. dobila je nagradu "Dušan Bogavac", koju za etiku i hrabrost dodjeljuje NUNS (Nezavisno udruženje novinara Srbije) a iduće nagradu "Jug Grizelj" za najviša dostignuća u istraživačkom novinarstvu. U tradicionalnoj anketi koju svake godine na teritoriji Srbije provodi list "Status", u kojoj je sudjelovalo više od stotinu novinara i urednika iz svih redakcija, proglašena je za najboljeg novinara 2005. godine. Iduće, 2006. godine, kolege su u istom listu "Insajder" proglasili emisijom godine.

Novinari ne trebaju lagati, ali ne trebaju ni pisati sve što znaju. Znaju i drugi, pa šute, izrekao je davnih godina legendarni novinar, publicist, dječji pisac i satiričar Duško Radović. Brankica Stanković, autorica i urednica u Srbiji najgledanijeg serijala TV B92 "Insajder", očito se ne pridržava ovog savjeta jer ne pristaje šutjeti o onome što (sa)zna. A svojim je emisijama pokazala da zna mnogo više od mnogih srbijanskih kolega jer je istraživačko novinarstvo i traganje za istinom, kako sama kaže, njen način života. Svakog ponedjeljka pred TV ekranima njene se autorske storije iz žalosne političke realnosti Srbije gledaju poput trilera u kojem je rasplet još neizvjestan, ali – novinarskim umijećem i upornošću autorice i njenih suradnika, ipak, započet. Naša sugovornica dobitnica je najprestižnijih novinarskih nagrada u Srbiji i brojnih međunarodnih priznanja. Prilikom dodjele jedne od njih, žiri je konstatirao: "U ruiniranom društvu i sistemu, njen novinarski rad doprinosi boljem sagledavanju veoma značajnih tema, prije svega okolnosti pod kojima se dogodilo ubojstvo premijera Srbije Zorana Đinđića, činjenica o ometanju sudskog procesa protiv optuženih za atentat i anomalija u srpskom sigurnosnom sistemu i pravosuđu". Na upit smeta li joj ili godi popularnost, jednostavno odgovara: 

– Postoje ljudi koji u popularnosti uživaju i koji se znaju nositi s tim, ali meni strašno smeta. Nije mi ni malo ugodno kad me na ulici zagledaju ljudi kao da u meni vide "neko čudo", valjda očekuju da sam zatvorena u četiri zida, da idem s tjelohraniteljima. Ne osjećam se nimalo ugodno u poziciji zvanoj "ja sam poznata osoba". Trudim se funkcionirati i ne obraćati pažnju i mislim da se nisam promijenila ni malo. Koliko su mi važne pohvale, toliko su i kritike, ali kritike od ljudi čije mi je mišljenje bitno. 

nemam tjelohranitelje

Imate li kakvu vrstu zaštite, budući da radite "osjetljive" teme i razotkrivate opasne ljude?

– Ne, naravno da nemam tjelohranitelje. Ne razmišljam o opasnostima, jer kad bih počela tako razmišljati, vjerojatno ne bih izišla iz kuće. To sam postavila kao svoj izbor, znam da ne radim ništa loše.

Većina ljudi vas smatra jednom od najhrabrijih novinara u Srbiji, zbog čega ste često izloženi prijetnjama.

– Ne mislim da sam hrabra, samo radim svoj posao. Nisam problem ja, već novinari koji to ne čine kako bi trebalo. Moja razmišljanja su u smjeru da je ovo, ipak, demokratska zemlja i da nadležne institucije imaju obvezu voditi računa o svim građanima, pa i o novinarima. Ne vidim zašto bi se meni nešto dogodilo. Prijetnje dobivam kao i mnogi moji kolege u B92 zbog tema koje rade. Istina, sad kad smo radili nogometnu mafiju, dobili smo do sada najozbiljnija upozorenja, s više različitih strana, da se prestanemo tim baviti jer će nas netko ubiti. Naš izvor koji je prenosio poruke dobronamjerno nas je savjetovao da odustanemo od snimanja i istraživanja jer su ti ljudi o kojima je bilo riječi "spremni na sve". Kako je bio krajnje dramatičan, mislio je da je postigao taj efekt i na kraju nas pitao što smo odlučili. Mi u glas kažemo: "Naravno da ćemo tek sad raditi". Otprilike smo htjeli reći – "to je baš dobro zvučalo, kad je tako opasno".

Što mislite – je li ženama u novinarstvu lakše ili teže?

– Ne znam ima li to veze s podjelom na muškarce i žene. Mislim da svako tko se usudi neke stvari nazvati pravim imenom ima problem u Srbiji. U tom smislu je podjednako teško i muškarcima i ženama novinarima. Možda je novinarkama teže u smislu kad se krene na neku osobnu razinu. 

đinđića ubila država

Prošlog tjedna obilježena je peta obljetnica ubojstva premijera Zorana Đinđića. Svojedobno je vaš "Insajder" o tome, kao i o suđenju atentatorima, izazvao pravu buru u javnosti. Kako je taj događaj utjecao na vas osobno i na vas kao novinara? Kakav ste dojam stekli – je li atentat rasvijetljen do kraja?

– Ne, nije do kraja razriješen, niti je ikad ispitana politička pozadina koja definitivno postoji. Snimanjem i pričom o tim događajima je, zapravo, u ovoj formi od sat vremena i započeo "Insajder". Tada je emisija i postala najgledanija – bio je to, dakle, početak. Prvi put su javnosti predočene okolnosti koje su dovele do atentata na Đinđića, a u tom trenutku nije bilo ni malo jednostavno utvrditi, recimo, ulogu državne sigurnosti (koja nikad do kraja nije ispitana). Znači, istraživali smo što se događalo, kako su ga odlučili ubiti, a imali su i političku podršku za to – u krajnjem slučaju ubila ga je država. Odlučila sam raditi taj serijal nakon vijesti na TV-u, pojavljivanja JSO (Jedinica za specijalne operacije - crvene beretke) u sudnici, meni je to bilo strašno. Upitala sam se u kakvoj zemlji mi živimo, a nitko ne reagira. To mi je, možda, bio najteži serijal zato što je te 2004. bila atmosfera koju su napravili i tabloidi i politički protivnici Đinđića kako je "to normalno što je ubijen" jer je "surađivao s kriminalcima". Znala sam da ništa od toga nije točno i da se radi o velikoj obmani javnosti. Zato smo se odlučili na seriju emisija.

Najavljen je nastavak priča u "Insajderu" o Đinđićevom ubojstvu...

– Da, evo ovih dana radimo političku pozadinu, mislim da je to obveza medija i inzistiram na tome. Bit će tu nekih ekskluzivnih sugovornika koji su odlučili najzad govoriti, a do sada nisu. Vjerujem da će biti interesantno vidjeti i što se događalo u samom sudskom postupku, koji je to bio pritisak. Kao što je u jednom trenutku rekao predsjednik sudskog vijeća, "strašno je kad sam vidio da imam cijelu državu protiv sebe". To je u svijetu nezamislivo.

Koja vam je "insajderska" tema bila najteža?

– Nogometna mafija, svakako, jer tu nismo imali ni pisane dokaze, ni sugovornike. Trebalo je "natjerati" neke ljude da progovore i šest mjeseci smo samo to radili i istraživali i zato je bilo teško "spakirati" taj serijal. Inače, svaka tema je za sebe bila istraživački specifična.

mišković povukao oglase s B92

Svi novinari vole vidjeti da su nešto postigli nakon tako ekskluzivnih tema u smislu praktičnih posljedica. Kakav je osjećaj kad su dan nakon "Insajdera" o nogometnoj mafiji uslijedila uhićenja poznatih imena srbijanskoga nogometa?

– Možda će čudno zvučiti, ali – u jednom trenutku nakon tih uhićenja htjela sam prekinuti emitiranje. Hoću reći, to nije bio prvi put da su nakon "Insajdera" uslijedila uhićenja, ali ovaj put mi je sve bilo čudno jer je policija s tim počela u utorak, prvi dan nakon prikazivanja "Insajdera". Kad smo u ljeto 2007. počeli pripremati taj serijal, nije vođena nikakva istraga o nogometnoj mafiji, već su s tim startali u studenom i prosincu. Meni je bilo strašno jer su krenuli s uhićenjima ljudi koje uopće nismo spominjali u "Insajderu". Kao da se uhićenjima nakon emisije htjela poslati poruka da sam ja "policijski novinar" što, naravno, nema veze s mozgom. A s druge strane, u javnosti se postavlja teorija: "da nije 'Insajdera', ne bi ni bilo uhićenja". Tada sam tražila prekid serijala, ali je moja kuća stala iza mene i odlučili smo nastaviti.

Zašto, ne samo u Srbiji, nego u državama regije, ima tako malo istraživačkog novinarstva?

– Mislim da ima mnogo sposobnih novinara. Nije točno da u Srbiji ne postoje kolege koji su u stanju raditi isto što i ja. Međutim, mnogi nemaju priliku, a to je stvar medija i uređivačkih politika medijskih kuća u kojima rade. Naravno, istraživačko novinarstvo nije popularno, poglavito u zemlji u kojoj se sve prepliće i sve je povezano i gdje postoje različiti utjecaji na uređivačke politike, od političara do raznih biznismena. Baviti se istraživačkim novinarstvom znači da u jednom trenutku ipak uspijete doći do svih tih ljudi i kad hoćete da se sve objavi, onda urednik kaže: "E, to ne može". Osobno, ja u B92 nisam imala nikakav problem u vezi s bilo kojom temom koju smo radili. Mislim da je to najvažnije jer iza mene stoji kuća u kojoj radim. Recimo, kad smo lani radili temu o Miroslavu Miškoviću (srbijanskom tajkunu i jednom od najbogatijih ljudi u Srbiji – op. B.O.I) i tzv. "ciparskim parama", bio je to prvi put da se netko usudio javno priopćiti neke podatke o njemu jer je tada bio "zaštićena osoba". Tek, nakon serijala su mi urednici rekli da je njegova firma "Delta" usred prikazivanja povukla sve reklame s B92, a to znači da je bilo velikih financijskih posljedica u našem budžetu. Evo, ni to nije utjecalo da ostanemo dosljedni uređivačkom konceptu. A što se tiče TV novinarstva u Hrvatskoj, rijetko propuštam "Latinicu"...

temu o profiterima rata u ex yu

A da ste novinar u Hrvatskoj, što biste tamo istraživali? 

 – Mislim da je sve jako slično, odnosno – isto. Sistem funkcioniranja organiziranog kriminala preslikan je u svim zemljama bivše Jugoslavije. Već postoji ideja da radimo temu o ljudima koji su profitirali od rata na tlu ex SFRJ, ali je to istraživački i organizacijski prilično dugoročno i kompleksno. Golem je to posao.

Što ćete smatrati vrhuncem svoje karijere?

– Imam još vremena. Treba se stalno usavršavati, raditi na sebi jer je to osnovno u ovoj profesiji, tako da nisu unaprijed potrebni veliki ciljevi i očekivanja. Vidjet ćemo, nemam još pravu predodžbu, zadovoljna sam ovim što sada radim.