Zoran-Franjo Milanović Tuđman
Dodjelom visokog državnog odlikovanja, Reda kneza Domagoja s ogrlicom, Smiljanu Reljiću nekadašnjem ravnatelju Službe za zaštitu ustavnog poretka, Zoran Milanović je nadmašio samog sebe u nastojanju da se u potpunosti identificira s likom i djelom Franje Tuđmana. Nije dakle slučajnost ili pogreška da je njegov predizborni slogan isti onaj koji je Tuđman koristio kod reizbora devedesetih - "Predsjednika za Predsjednika" - već je znakovita podudarnost spomenutoj tezi kako Zoran Milanović svoj uzor i politički put vidi u ostavštini blago počivajućeg prvog predsjednika svih Hrvata.
Odlikovanje notornog Smiljana koji je kao zaštitnik ustavnog poretka i pomoćnik ministra unutrašnjih poslova prisluškivao novinare u svrhu "operativne obrade" neprijateljskih elemenata koji „rade protiv Republike Hrvatske“, javnosti dovoljno govori o samom Zoranu Milanoviću, a meni osobno puno govori i o današnjem SDP-u, koji, kako znamo, bezrezervno podržava aktualnog predsjednika. Nakon smjene vlasti 2000. godine u Smiljanovim arhivima pronađeno je više od stotinu i dvadeset dosjea nepoćudnih novinara. Paradoksalno, arhive je otvorio, vjerovali ili ne, upravo Zoran Milanović. Odlikovati čovjeka kojeg si prije dvadeset i pet godina javno diskreditirao, prokazao i s gnušanjem javnosti podastro gadosti počinjene u njegovoj nadležnosti, čin je dostojan Zorana Milanovića. No, ponavljam, neizbježno je to i čin SDP-a koji se nije, niti će, oglasio povodom rečenog odlikovanja.
Zoranu Milanoviću trebalo je toliko godina da sam shvati kako je fasciniran Tuđmanom, SDP-u će očito trebati mnogo više, a Hrvati kada shvate ionako će biti kasno. No, fascinacija Tuđmanom nije jedina suprotnost socijaldemokraciji u Milanovićevoj karijeri, nažalost bilo ih je mnogo više. Otvoreno okrupnjavanje kapitala kroz eklatantno rušenje radničkih prava kao premijer je Milanović nazvao otprilike hrvatskim rastom i akumulacijom kapitala koje će napuniti ionako klimavo gospodarstvo. Milanoviću je tada cilj opravdavao sredstva, razloga da sumnjaju u njegovo ljevičarstvo imali su samo oni koji nisu razumjeli zašto gospodin premijer kod ključnih socijalnih i svjetonazorskih pitanja za društvo bira klasične neoliberalne politike koje se izravno kose sa temeljima socijaldemokracije. Čak štoviše, pri tom je otvoreno iskazivao gotovo pa opipljiv prezir i gađenje prema socijaldemokraciji.
Milanovićev i Tuđmanov odlikaš - Smiljan Reljić (FOTO: Arhiva/Novi list/Darko Jelinek)
Na budućnost Hrvatske koja bi, po brojnim naznakama, za nekoliko godina već mogla izgledati kao divljački poligon lažno domobuljubno-koruptivno-desničarsko-klerofašističkog miljea, direktno je utjecao i sam Milanović koji je kao uvaženi premijer propustio povijesnu šansu stati na rep društvenim anomalijama koje su danas tužna svakodnevnica. Smisao njegove vlade na kraju se pretvorio u narcisoidne provale bijesa, te, na koncu, i u otvoreni nacionalizam, samo u rukavicama. Svojevrstan hibrid korporativne lijeve opcije koja mahnito podobnima osigurava egzistenciju po državnim službama, mnogima je konačno pokazao da je SDP ljevica samo proforme, tj. njena žalosna sjena koja rapidno gubi zgroženo članstvo, najviše djelovanjem, bolje rečeno, nedjelovanjem uvaženog premijera i predsjednika te otužne i dezorijentirane stranke.
Da bi nevolja bila veća za SDP, oni se nisu sa olakšanjem riješili Zorana Milanovića kada je otišao na Pantovčak, već su ga pokušali upetljati i u parlamentarne izbore koje su ponovo izgubili, ponajviše upravo zbog nasljeđa koje im je ostavio predsjednik RH. Viktimologija i inače krasi stranku koja se identificira s njim, iako on odavno ne gaji iste svjetonazorske, pa ni političke stavove, što više govori o današnjem SDP-u negoli o samom Zoranu Milanoviću.
Kada vaš politički cinizam dosegne takvu razinu da odlikujete notorne likove kakav je Smiljan Reljić i time zatvorite svaku šansu da se relevantno vratite u stranku koja bi barem deklarativno trebala njegovati potpuno suprotne vrijednosti, tada vam to puno govori o stranci koja vas i dalje bezuvjetno podržava i u vama vidi svog predsjednika države.
Današnji predsjednik SDP-a, kao i svi članovi stranke tako su, još jednom, ne osudivši zaigranost svog predsjedničkog idola, pokazali Hrvatskoj da nisu sposobni za ključne promjene u svojim redovima, a ta im je reformacija nužna ako se istinski žele suprotstaviti organizaciji na vlasti, kojoj ni pregršt koruptivnih afera ne može ništa.
Unatoč svemu Zoran Milanović ima najveće šanse za novi mandat na Pantovčaku, no ima li SDP šanse za opstanak - to je, držim, u čitavoj ovoj priči ključno pitanje.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Facebook/Zoran Milanović
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
"Predsjednik za predsjednika"
Ovo je slogan Milanovica za izbore; onaj isti koji je plasirao Tudjman 1997.
Tko misli da osim golog interesa, u koji je upregnut populizam ,nacionalizam pa i fasizam , misli da postoji ljevica i desnica, neka ponovo procita slogan.