Jedna bosanska priča

30.05.2006.
Jedna bosanska priča
Da, ovo je jedna atipična moja priča, no i za nju vrijedi upozorenje: mlađima od 18 i onima slabijih živaca ne preporuča se upad. Radi se o tekstu prebačenom s bosanskohercegovačkog BIRN-a, a riječ je o jednoj ratnoj sudbini, koja je u najmanju ruku bila strašna. Zapravo, nemam što ja tu pisati, tko sam ja da o takvim stvarima lamentiram. Ako imate čvrste živce i stariji ste od 18, kliknite na

Asmira S. je rođena u Bijeljini prije 34 godine. Sa 20 godina je ostarila, osijedjela i zadobila traume koje će je pratiti cijeli život. Danas je žrtva zaborava, nerazumijevanja, nepravde... Ovo je njena priča.

- Nakon što sam mu prepričala svoj život, psihijatar je rekao da je to najstravičnija životna priča koju je čuo. Bilo mi je samo 20 godina kada je počeo moj pakao. Živjela sam u kući u Bijeljini, sa svekrvom, mužem i dvoje djece. Curica je imala svega šest mjeseci, a dječak dvije godine.

Krajem aprila 1992. godine u kuću je upalo nekoliko Arkanovaca. Kao zvijeri su se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred djecom, svekrvom i mužem. On ih je pokušao spriječiti, ali su ga udarili nakon čega se onesvijestio. Mislila sam da je to najgore što mi se moglo desiti. A zapravo užas je tek tada počeo.

Muža su odveli na prinudni rad u logor. Ostala sam sa djecom u kućnom pritvoru. Tih dana mi je bio dvadeseti rođendan a da toga uopće nisam bila svjesna. Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Ne mogu opisati što su sve radili. Nisu me samo silovali. Tukli su me i sjekli nožem po tijelu. Svuda imam ožiljke. Uživali su da nas muče. Bilo je ukupno 11 žena i sve smo prolazile isto.

Zabavljalo ih je da me redovno odvode na borbenu prema Orašju. Tamo su me davali vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti. To nije bilo samo seksualno zlostavljanje. To je bio užas.

Ni u kući nije bilo nimalo bolje. I djecu su mi dirali. Jedan dan su ručicu moje kćerkice pritisnuli na vrelu platu. Cijeli dlan joj je otekao. Vrištala je. I ja sam. A oni su se stravično smijali. Tri puta sam htjela izvršiti samoubstvo. Jednom sam pronašla sirćetnu kiselinu i popila. Dva puta sam se dokopala tableta. I svaki put sam mislila, sada je gotovo.

Nije mi lako pričati o tom paklu. Proganja me u snovima. Svaki mi je dan pred očima ono što sam tamo priživjela. Ne mogu zaboraviti i pitam se kako se normalno živi?

Najstrašniji mi je bio dan kada su mi dijete pokušali ubiti. Pošli su na moju curicu i rekli da će je nabiti na bajonet. Vrištala sam, preklinjala ih, molila... A onda sam samo pala u komu. Kada sam došla sebi nisam mogla prepoznati svoju djecu. Nikoga se više nisam sjećala. Nikoga. Ni sebe. Ni vlastitog imena se nisam mogla sjetiti.

Nisu čekali da se oporavim. Silovanja su nastavljena. Iz dana u dan. Iz noći u noć. Svaki dan u 365 dana. Želim zaboraviti, ali ne mogu. I tako smo živjeli do 18. aprila 1993. godine. Taj dan je naišao jedan čovjek, Srbin, prijatelj mojih roditelja. Otkupio nas je za 5.600 DM. Pustio nas je da idemo kuda želimo. Otišla sam u Tuzlu gdje su nas smjestili u izbjeglički kamp. Nikome nisam pričala o Bijeljini. Sa 21. godinu bila sam potpuno sijeda, potpuno skrhana, razorena. Uništena.

Ipak, nešto se lijepo desilo nakon skoro godinu dana. Mada sam mislila da se ništa više lijepo ne može desiti. Jedno prelijepo jutro, pojavio se moj muž. Nisam vjerovala da će se ikada pojaviti. Preživio je logor u Srbiji. Potom je bio u nekom centru u Hrvatskoj. U avgustu 1994. godine je sa još jednim zatočenikom uspio pobjeći. Išli su kroz šume i skrivali se. Na žalost, njegov prijatelj je na putu stao na minu i poginuo. On je nastavio dok nas nije našao.

Skamenila sam se kada sam ga ugledala. Ogromna radost pomiješala se sa strahom da će me ostaviti ako sazna što su mi radili. Pitala sam se da li će htjeti živjeti sa ženom koja je toliko puta silovana.....Nije me ostavio. Samo je obećao da me nikada neće pitati o stvarima o kojima ne želim govoriti.

Danas sam 60% invalid. Ne mogu naći posao. Živim u Sarajevu sa mužem, koji također ne radi, i dvoje djece. Hranimo se u Merhametovoj narodnoj kuhinji. Redovno idem na psiho-terapije. Doktori su mi dijagnosticirali trajnu promjenu ličnosti uzrokovanu proživljenom torturom, praćenu depresijom. Mjesečno primam 90KM socijalne pomoći. Lijekovi koje treba da pijem koštaju 250KM. Nemam tih para.

U januaru prošle godine vlasti su me obavijestile da moram napustiti stan u kojem živim. Rekli su da je naša kuća u Bijeljini obnovljena i da se možemo vratiti. Zamislite, od mene su tražili da se vratim u kuću u kojoj sam preživjela silna mučenja i silovana? Nismo izašli. Ovaj mjesec, 19. maja, dobila sam novi nalog za deložaciju. I sada ne znam što da radim. Ne želim nogom kročiti u Bijeljinu. Nikada. Strah me da ne vidim nekog od tih zločinaca. Čak i na televiziji.

Jedva preživljavam. Ali sanjam da vidim svoju djecu kako završavaju škole. Hoću da ih gledam dok rastu. Hoću da budu sretni, zdravi, da sutra imaju svoju porodicu koju će moći izdržavati.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

    20.11.2024.

    Sofija Kordić

    ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

    18.11.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

  3. BURE BARUTA: Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge

    16.11.2024.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije