Napokon se vratio u Hrvatsku.
S osmjehom na licu, nostalgijom u razmišljanju i nadom da će se sve ponoviti sjećamo se burnih slavlja kojima smo svi prisustvovali. Jedna od najluđih noći u mom životu. Pa tko bi zaboravio sve te ljepe žene, sva ta pijanstva, gomile ljudi. Kao što se svatko od nas sijeća gdje je bio kada su se događale neke "povijesne" stvari, tako se i sjeća gdje je bio recimo kada je Hrvatska pomela Nijemce, a Hrvati sve oblike ugostiteljskih objekata. Da ne bi bilo zabune mi ne zagovaramo pijanstvo nego veselu, pomalo razuzdanu, ali definitivnu radost svih Hrvata. Sve nam se to vratilo kao flesh-back u akciji Boška Balabana (čovjek sa frizom tvrdim kao kamen). Ja se duboko ispričavam; u akciji Roberta Prosinečkog ( po riječima mog prijatelja Marija: čovjek bez kojeg se definitivno ne može, bez obzira koliko loše igrao ) i Boška Balabana u 75 min. Naravno, sve je to okrunio čovjek s velikom čukom Alen Bokšić i ljepo zapizdio Belgijancima (ovo također citiram svog drugog prijatelja, Matu). Uz bojne pokliče čulo se i lijepog navijanja, iako pomalo zamjeramo navijačima što su posumnjali u pobjedu. Tu svakako ubrajam i sebe. Sve je opet lijepo, sve je opet na mjestu, a po mome osobnome iskustvu Japanci su vrlo veseli, otvoreni i pomalo smješni ljudi. Ljepo će biti tamo, pogotovo kada mi s autom zapičimo u Japan preko Turske, Iraka, Irana, Pakistana, Indije i Kine.Čini nam se isto tako da polako, ali sigurno postajemo vrlo slični Ircima ili Škotima, malim ljudima iz malih zemalja, uvijek spremnih na nogometne pobjede i pivo veličine mora, a tko ne bi kad je Japan došao tako blizu. I tako počeo sam u Hrvatskoj i završio u Japanu, a nisam niti jedan put spomenuo tko se vratio u Hrvatsku: Nogomet. Stoga vijest je sportska!