Rodno utemeljeno nasilje u hrvatskim medijima prikazano je senzacionalistički i pojednostavljeno
„Pokazalo se da sudionice, odnosno žene žrtve rodno utemeljenog nasilja, smatraju da neprimjereno izvještavanje produbljuje strah, nepovjerenje i beznadnost te stvara dodatnu prepreku za traženje pomoći i prijavljivanje nasilja među ženama koje trenutno doživljavaju ili su doživjele nasilje“, zaključak je istraživanja kojeg je napravio Centar za građanske inicijative Poreč u suradnji s psihologinjom Marinom Štambuk iz Zagreba.
Rezultati pokazuju kako seksistički medijski sadržaj i izvještavanje o rodno utemeljenom nasilju u medijima utječu na žene koje su doživjele rodno utemeljeno nasilje. Cijelo istraživanje u sklopu opsežnog projekta „Seksizam naš svagdašnji“ možete pročitati na ovoj poveznici, a u njemu ćete saznati da takav sadržaj pogrešno portretira i žrtve i počinitelje, ali i općenito rodno utemeljeno nasilje u medijima, što u konačnici doprinosi iskrivljenoj slici u javnosti o temama rodno utemeljenog nasilja.
Generalna ocjena je da je rodno utemeljeno nasilje u hrvatskim medijima senzacionalistički i pojednostavljeno prikazano, s naglaskom na stereotipni prikaz i okrivljavanje žrtve. Također mediji ne pokazuju brige za privatnost žrtava, te često opravdavaju počinitelja nasilja i donose izjave osoba koje uopće nisu relevantne. Unatoč negativnim efektima, pokazalo je istraživanje, žene koje su doživjele rodno utemeljeno nasilje ipak vrlo pomno prate medijske izvještaje o slučajevima nasilja.
Jedna od opaski iz istraživanja (ILUSTRACIJA: CGI)
„One to čitaju zato što se jako identificiraju s drugim žrtvama. Sve teme shvaćaju jako osobno i onda ih to povlači da kada dođe novi slučaj rodno utemeljenog nasilja da ga poprate od početka do kraja, jer je to nešto slično što im se događalo ili im se još događa. To je glavna motivacija. Neke od sudionica istraživanja rekle su da im to donosi neugodne emocije, uznemiruje ih – jer su htjele napraviti neke strategije u smanjenju čitanja tog sadržaja, tako da ne čitaju određene portale, skrivaju taj sadržaj na društvenim mrežama. Ali, i sami znate ako ste pokušali nekada u medijima nešto ne pratiti, da je to jako teško. U principu, tu su još i komentari na društvenim mrežama, koji su još strašniji nego sami članci“, objašnjava psihologinja Marina Štambuk za Lupigu.
Prikupljanje podataka za ovaj projekt odvijalo se od 20. ožujka do 9. travnja 2024. godine. Istraživanje su proveli kroz dvije etape. U prvom dijelu napravljeno je kvantitativno istraživanje putem online ankete gdje je u konačnom uzorku bilo 265 sudionica, koje su u prosjeku imale gotovo 33 godine života. U drugom dijelu provedeno je kvalitativno istraživanje pomoću individualnih intervjua. Ukupno 12 sudionica je intervjuirano, a u prosjeku su imale 37 godina i 4 mjeseca.
Rezultati kažu da je većina sudionica primijetila negativne promjene u stavovima i ponašanju, veći osjećaj osobne nesigurnosti, te manju spremnost na prijavljivanje nasilja i traženje pomoći. Smatraju da su empatija prema žrtvama i razumijevanje dinamike nasilja rijetki. Istovremeno, njihovo zapažanje je da su počinitelji često prikazani kao ugledni članovi društva, što doprinosi nevjerici da su počinili nasilna djela, što prema istraživanju pokazuje kako su žene imale snažnije reakcije na ovakav sadržaj.
Primjeri naslova i komentara na ovu temu (ILUSTRACIJA: CGI)
„Svakako da je moguće raditi na svojim traumama, postoji psihoterapija, postoje različite vrste psihološke pomoći – naravno da to nijednoj ženi nije presuda za cijeli život. Prva stvar je temeljna sigurnost, da su sigurne od zlostavljača i onda psihoterapijski rad koji može pomoći. Više je stvar da ženama žrtvama rodnog utemeljenog nasilja to baš i nije toliko dostupno. Puno se oslanjaju na udruge koje imaju nestabilna financiranja, koliko god žele pomoći ne mogu pružiti sustavnu vrstu pomoći kakvu bi mogla, na primjer, neka institucija organizirana od strane države, ministarstva“, kaže nam psihologinja.
Seksistički i stereotipni prikazi žena u medijima doprinose normalizaciji nasilja i dodatnoj stigmatizaciji žrtava, navodi se u istraživanju. Pokazalo se da učestala izloženost banaliziranju nasilja, romantiziranju femicida i prikazivanju žrtava kao fatalističkih ili krivih za nasilje koje su doživjele, smanjuje prirodne reakcije uznemirenosti i suosjećanja za žrtve. Štambuk, između ostalog, napominje kako do toga dolazi jer mediji ne poštuju smjernice Medijskog kodeksa, odnosno vodiča za profesionalno i senzibilizirano izvještavanje o nasilju prema ženama i femicidu. Inače ovaj dokument izdala je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske 2019. godini.
„Mediji vrlo često ne poštuju te smjernice, a dodatni problem je što se u praksi to kršenje ne penalizira. Vijeće za elektroničke medije jako nesustavno i neozbiljno postupa sa prijavama. Pisanje je zaista u medijima i grafički, i nestručno, uzimaju se izjave od susjeda i nerelevantnih osoba, a ne uzimaju se izjave stručnjaka koji bi mogli objasniti temu rodno utemeljenog nasilja, ne koriste se pravi izrazi – dakle, ne kaže se silovanje, već seks sa maloljetnicom i slično“, dodaje istraživačica projekta, a mi ćemo se prisjetiti i termina koji se često koristio u izdanjima Hanza media – „nasilno obljubio“ (na primjer ovdje, ovdje ili ovdje).
Jedna od opaski iz istraživanja (ILUSTRACIJA: CGI)
U konačnici, istraživanje je ukazalo na brojne štetne posljedice neetičkog medijskog izvještavanja na žrtve. Rezultati jasno ukazuju na potrebu za etičnijim i odgovornijim medijskim izvještavanjem o rodno utemeljenom nasilju, kao i ženama općenito. Senzacionalistički, seksistički i neprimjereni medijski sadržaji produbljuju osjećaje straha, nepovjerenja i beznađa među žrtvama, te smanjuju njihovu spremnost za prijavljivanje nasilja i traženje pomoći. Nužno je podići svijest o posljedicama takvog izvještavanja i poticati medije na prikazivanje ovih tema s više empatije i razumijevanja prema žrtvama – stoji u zaključku istraživanja.
„S laičke strane možemo uvijek dati prostor da osoba ispriča što treba ispričati, dati podršku, pomoći osobi da nađe sustave pomoći, bilo da su to udruge, državne institucije i terapeut, i svakako je važno imati na umu da je odlazak iz zlostavljačkog odnosa jako kompleksan i nije na brzinu, zaista treba paziti da ne dodajemo na optužbu, da i vi ne dodajte posredno na zlostavljanje“, zaključuje Štambuk misleći na slučajeve u kojima se, primjerice, žene optužuje da su same krive jer nisu izašle iz nasilne veze.
Problem rodno utemeljenog nasilja, kažu nam iz Centra za građanske inicijative Poreč, dodatno je potaknut slučajevima nasilja i femicida u Hrvatskoj i regiji, koji su bili posebno brutalni ili su uključivali svjedočanstva javnih osoba. Prema posljednjim podacima, do sada u 2024. godini ubijene su četiri žene, a prošle godine njih devet izgubilo je život.
Podsjetimo, Centar za građanske inicijative Poreč od 2017. godine vodi Facebook i Instagram stranicu "Seksizam naš svagdašnji" - što je i ime projekta unutar kojeg je napravljeno ovo istraživanje. Na tim platformama učestalo objavljuju primjere seksizma i homo/bi/transfobije iz medija, od osoba na pozicijama moći, te iz oglašivačkih kampanja.
Lupiga.Com
Naslovna ilustracija: CGI
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
..."potrebu za etičnijim i odgovornijim medijskim izvještavanjem"..
Autor
Tu i jeste problem: medijsko izvjestavanje zrcali drustvo, drzavu i sustav.Nece se mediji promijeniti sami od sebe, već je potrebna promjena na političkoj sceni.Pukim konstatacijama bez trazenja uzroka, ne bi smjelo biti mjesta.
Citiranjem recenice: "Zena je uvik kriva".....jasno se odredjuje regija gdje je nastala i ne samo da se nepromišljeno usmjerava na jedno područje, već upućuje da se takve konstatacije samo tamo izriču.Veće lazi ne sretoh odavno.Zena se u slučaju nasilja prema njoj tretira svugdje isto u svijetu: sama je kriva a i pitanje je je li joj se to uopće dogodilo.
Recenica da je zenu pištolj ubio nije samo manipulacija jer navodi na pretpostavku da muškarac nema veze s tim, već ukazuje i na temeljnu nepismenost novinara,koji nije komentirao ovu laz, već i sam nije koristio jezik u pravilne svrhe: zena moze biti ustrijeljena pištoljem od strane osobe s imenom i prezimenom, ili ubijena ili ranjena hladnim oruzjem koje je upotrijebila osoba....
Ovakve su recenice pokazatelj ne samo nepismenosti, već i duboke averzije i neizlječivih predrasudama prema zenama.Ali, i to je u krajnjoj liniji posljedica.Koliko je human svijet?