|
Danilo na fotkanju |
Prvi dan
Zagreb Film Festivala prošao je, a da to nismo ni primijetili. Prvo smo naišli na neki
pad sustava (uvijek padaju, k'o zvijezde), zbog čega se nije moglo do potrebnih nam akreditacija, pa je ispalo da poslane fotografije nisu dobre, zbog čega smo se opet morali fotografirati i na kraju, zamislite beda,
nema knjige o svim festivalskim zbivanjima, a bez takvog nečega kretanje po ZFF-u je krajnje otežano.
|
Riječni i lijeni glume novinare |
Uslijed spomenute problematike bili smo prisiljeni sjediti i piti u press centru, ili kako se već to zove, među mnogom, kaže RR, alternativnom rajom. Onda je krenulo, podijelili smo se, te su neki ostali čekati projekciju srpskog filma
Žurka u glavnom dijelu programa, dok su neki otišli vidjeti kakav je talijanski film
Sto koraka u popratnom programu Europske koordinacije filmskih festivala.No, ima i jedna nezgoda, bolje rečeno
škandal, koji se dogodila na samom
otvaranju festivala.
Naime, u medijima ćete pročitati kako je ZFF otvorila zagrebačka gradonačelnica Vlasta Pavić i ni riječi više. Nigdje nećete naići na podatak da je otvaranju nazočio i Milan Bandić koji se s gđom Pavić prepucava otkako je ljudi i svijeta. Čini se kako je njihov sukob na samom vrhuncu, jer umjesto da kaže koju pametnu naša gradonačelnica se s pozornice obratila sljedećim riječima: Bok Miki! (Bandićev nadimak, op. a.), te sišla s iste.
|
Sto koraka |
Dakle, vratimo se mi na
talijanski film Sto koraka (
Cento passi, 2000; režija: Marco Tullio Giordana), prikazan u sklopu festivalskog programa
Prozori u Evropu, istinita je priča o
Peppinu Impastatu, mladom sicilijanskom komunistu i neumornom
borcu protiv mafije, ukratko, čovjeku koji nije htio šutjeti. Jedan je to od onih filmova gdje se pojedinac sukobljava sa svojom okolinom i na kraju izvlači itekako deblji kraj. Naime, Peppino je izgubio život u još uvijek
nerazjašnjenoj eksploziji, 8. svibnja 1978., slučajno baš istog dana kad i talijanski premijer Aldo Moro, kidnapiran pa ubijen od strane
Crvenih brigada.
Društvo premreženo pipcima mafije, nemani koja u sicilijanskom gradiću vuče sve konce iz pozadine i revolt sina čiji je otac također član organizacije, majstorski su dočarani. Ovaj snažan film koji svojim političkim angažmanom podsjeća na najbolje uratke Kena Loacha, po završetku, nakon odgledanih 114 minuta ispunjava vas gorčinom i osjećajem bijesa. Ovo definitivno nije samo još jedan film o mafiji. Inače, dobitnik je nagrade za najbolji scenarij u Veneciji 2000.
|
Helmut |
S druge strane na projekciji
Žurke, u režiji Novosađanina
Aleksandra Davića, koji potpisuje i scenarij za film, naišli smo na
gužvu i prepunu kino dvoranu SC-a, što svjedoči da se filmovi iz susjedne Srbije i Crne Gore kod nas još uvijek željno iščekuju, te im je kao takvima, jedina potrebna reklama potpis:
Made in SiCG. No, prije
Žurke morali smo pogledati
kratki japanski film Helmut. Film
bez riječi o
motoristu koji prije vožnje, kao i za vrijeme iste, poduzima sve
mjere opreza, pa čak i iskarikirano pretjeruje. No, unatoč tome mu se dogodi
tragična nesreća. Iako najavljen kao film pun napetosti, mi je u njemu nismo našli, pa čak i naprotiv.
|
Matić i Davić |
A onda
Žurka, uz kratki prigodni govor šefa ZFF-a
Borisa T. Matića i redatelja Aleksandara Davića, počinje film za koji je
glazbu radio
Obojeni program, a koje u filmu i nema previše. Uz za naše gledateljstvo, noviju glumačku gardu, u jednoj od glavnih uloga pojavljuje se nekadašnji glumački seks simbol –
Sonja Savić. Radnja se zbiva u
ljeto 1991. godine kada je rat u Hrvatskoj na pomolu, dok u Vojvodini traje regrutacijski teror svega i svačega što može nositi pušku. Skupina mladića i djevojaka (jednu od njih glumi i već spomenuta Sonja) proslavlja
rođendan u vikendici negdje na obroncima Fruške gore, tek dvadesetak kilometara od granice s Hrvatskom.
|
Ustaše u Žurci |
Raznoraznim karakterima zajednička je samo
prijetnja skorog rata, što je nit koja se provlači kroz cijeli film, ali potpuno
nenametljivo, kroz ostatak tema koje mladi upražnjavaju na tulumima (seks, droga, alkohol). Također treba primijetiti kako se autor silno pazio da se ne bi zamjerio susjedima Hrvatima, sve je rečeno s oprezom i pažljivo i sve u svemu ocjena - čista
trojka, ali o tome uskoro nešto više u našoj rubrici filmskih recenzija. Još samo fotografija
novosadske ekipe koja se na kraju filma predstavila i naklonila zagrebačkoj publici.
|
Kebra - Obojeni program |
Odmah nakon
Žurke krenuli smo na
Žurka party na kojem nas je čekao
Obojeni program. Iako najavljen za
24 00 sata, koncert u
Galeriji SC-a počeo je tek poslije pola jedan. Pred oko kojih
300 ljudi,
Program je otprašio desetak stvari, sve skupa nešto više od sat vremena svirke. Čuli smo neke od starih hitova, ali i neke novije stvari (kažu da je novi album odličan). Pitanje je da li je planirano da svirka dulje potraje, ali u svakom slučaju bis se sastojao od samo jedne pjesme, jer, kako kaže frontmen benda, neprepoznatljivi Kebra, gitaristu je
pukla žica, a nema rezervne (naš webmaster Rochi rekao bi –
jebo gitaristu koji nema rezervne žice).
U svakom slučaju, Obojeni program se predstavio u odličnom svjetlu. Pokazali su da su veliki bend, izuzetno uvježbani, puni energije, neprikosnoveno vladaju pozornicom, pa čak i kada svi članovi i nisu u najboljem stanju, pa čak i kada je publika premlaka kao što je to bilo sinoć.
I to je bilo to, prvi dan Zagreb Film Festivala, a sada trkom na drugi.
Ja sam na CRONET-u ...