Trebala je to biti jedna lagana nedjelja. Neradna, ali mislio sam otići do redakcije, napisati novicu o tome kako smo u subotu skupili neku lovu za Anino liječenje, kako ima dobrih ljudi, koji će ti zadnjih pedeset kuna iz novčanika izvaditi i dati, jer, eto, za bolest je. Još sam kunjao kada je zazvonio broj iz Jutarnjeg lista: "Jesi čuo? Umrla je noćas".

I onda tupost, tišina, nekakav nemir koji ne možeš razumski objasniti. U prvom trenutku mržnja prema životu i onima gore ako postoje, jer, kakva je to pravda. A onda rezignacija, apatija. Slijede pozivi, izmjenjuju se brojke dnevnih redakcija, a sve se svodi na dvije riječi, "umrla je". Nekim ljudima javiš, a oni ništa ne odgovore, boje se progovoriti, glas i oči bi ih izdali. Kod drugih nevjerica, sto provjera "jesi siguran", "sto posto siguran", zvanje drugih ljudi, više izvora, a sve se radilo o čistoj želji da se ne prizna da je smrt bila snažnija od ljudskosti i pravde.

Slijede sati tupljenja u zid, potreba da nešto vičem, ali kome, što ... Aco Stanković koji prvi objavljuje na HRT-u da za Anu više nema nade, da je umrla. I kod njega onaj tup pogled nevjerice. Ponovno pozivi, "Rekli su mi, ali ne mogu vjerovati. Je li sigurno?". Je, sigurno je, a sad me pustite, oči mi se mute. Tek je prospavana noć uspjela malo smiriti nemir u glavi, ali i u ovom trenutku mi se oči cakle pa ako me vidite nemojte me pitati zašto.

Neću pisati Aninu biografiju, to su ionako kolege po novinama odradile. Ja ću joj samo reći hvala zbog dvije stvari. Kao prvo, pokazala je kako se treba boriti za život, makar i sam znao da je bitka neravnopravna. Zadnji dan svog života je i dalje bodrila svoje kolege koji su joj se javljali. Volja za životom koju netko odozgo očigledno nije dovoljno cijenio. S druge strane, ta je draga cura za hrvatsko novinarstvo napravila više od svih onih ostarjelih ljudi u vrhu tog ceha. Davši kolegama mogućnost da reagiraju onako kako su reagirali, pokazala im je da imaju ljudskost, dušu i zajedništvo.

Što bi jedna kolegica kazala, "natjerala me je da ponovno budem ponosna što sam dio novinarstva". A svi su negdje podsvjesno vjerovali da ako se budu trudili još više, skupili još više, da kraj ne može biti tragičan. Prevarili smo se. Sada se samo čovjek može nadati da je otišla negdje gdje je bolje, negdje gdje će se one tamne oči moći vidjeti i izvan odjela oboljelih od leukemije. A ovdje dolje svojim je smiješkom i iskrenošću zaradila besmrtnost u domaćem novinarstvu. Koliko god to patetično zvučalo, ovaj je put točno.

Beyond the door
There's peace I'm sure.
And I know there'll be no more
Tears in heaven.

P.S. Za sve one koji žele doći na Anin posljednji ispraćaj, bit će u četvrtak u 11.40 sati na zagrebačkom krematoriju.