Teško je dati odgovor na pitanje šta se to događa u Venecueli. Probat ću dati pojašnjenje jer je odgovor predalek i neuhvatljiv poput dvojbe o bitku izlažući kratku kronologiju događaja.
Prošli je tjedan el presidente Hugo Chavez odlučio pod svoju kontrolu staviti jedinu venecuelansku profitabilnu industriju, naftnu. Njegovi potezi su izazvali opći štrajk i prosvjede u Caracasu. Hugo se naljutio, prozreo prosvjednike kao strane plaćenike i izazivače nereda, poslao snage reda na prosvjednike i državnim medijima zabranio izvještavanje o nemirima. Trinaest mrtvih kasnije, vojni vrh se okrenuo protiv el presidentea, primorao ga na ostavku i internirao na nekom otočiću. Za novog predsjednika su ustoličili Pedroa Carmonau i najavili dolazak demokracije i boljih dana u Venecuelu. Onda su izbile demonstracije protiv Carmone, umiješali su se organi reda i... Nakon još desetak mrtvih, opet se pobunila vojska, ovaj put ne vrh, već oni s nižim činovima. Netko je poslao po Huga koji se vratio na vlast trijumfalnije od Napoleona. I sve je po starom.
I kako to objasniti, a da se ne upliću filozofija i metafizika? Hugo je prije deset godina probao vojni udar koji je propao, pa je '98. izabran za predsjednika obećavajući promjene, boljitak i borbu protiv korupcije. I ništa se bitnog nije promijenilo, bar ne na bolje, ali ga mnogi svejedno vole. Vojni vrh koji je htio otjerati Chaveza, ali ne i mijenjati suštinu problema, nije shvatio utjecaj nižih časnika. I tako dalje, i tako dalje.
Prije smrti razočarani i deziluzionirani Simon Bolivar je napisao kako je Latinskom Amerikom nemoguće upravljati. I nakon sto i još sedamdeset godina je i dalje u pravu.