U ponedjeljak je završila još jedna runda razgovora između šefova diplomacija Velike Britanije i Španjolske. Ovaj put temom nisu bili odnosi unutar EU-a, ili reforme u odlučivanju, već pitanje Gibraltara. Točnije, zahtjevi Španjolske da se Britanija odrekne suvereniteta nad ovim dijelom europskog kopna.
Strateška važnost Gibraltara kao vrata Mediterana je odavno poznata, a kao Heraklova vrata su bila znana još i starim Grcima. Kako je sad cijela Europa više- manje na istoj strani u istom vojnom savezu, dijeleći istu novčanicu, i strateška važnost Gibralatara se vremenom zagubila.
Ali nije emocionalna. I tako se danas vode pregovori o statusu Gibraltara. Pregovori u kojima ne sudjeluju jedino oni o kojima se raspravlja, građani Gibraltara. Još jedna od stvari u kojima nisu sudjelovali su izbori za europski Parlament. Tek im je prošlomjesečna presuda suda za ljudska prava u Strasbourgu omogućila da unatoč španjolskom protivljenju koriste pravo koje su bez problema koristili svi ostali građani u Europskoj Uniji.
Gibralatar je Španjolska izgubila u ratu za španjolsku baštinu vođenom početkom 18.st. Prije točno 298 godina sporazumom iz Utrechta Gibraltar je pripao Britaniji. Možemo dodati da su istim sporazumom Britaniji pripale i kolonije u sjevernoj Americi. Od tada je Španjolska u 18. st. pokušala u dva navrata vojnim putem zauzeti tvrđavu. Posljednji put 1779., kada je četverogodišnja opsada završila razaranjem grada, ali ne i uspjehom.
Kao pomorska baza, Gibraltar se pokazao važnim u dva svjetska rata prošlog stoljeća braneći Sredozemno more od njemačkih podmornica. Svršetkom rata se 1945. uvodi civilna uprava. U nizu upravnih reformi, Gibraltar je postupno dobio potpunu autonomiju u unutrašnjim poslovima, zastupničko tijelo i premijera, dok mu vanjske poslove vodi Velika Britanija.
60-ih se obnavljaju španjolski pritisci radi vraćanja nekoć izgubljenog suvereniteta nad Gibraltarom, ili Stijenom kako ga zovu njegovi stanovnici. Pitanje je došlo i do Ujedinjenih Naroda, čija je komisija za dekolonizaciju predlagala rješenja koja bi vodila inkorporaciji u Španjolsku. Pokušavajući se okoristiti tim odlukama, 1969. je Franco zatvorio kopnenu granicu prema Gibraltaru. Namjera je bila ekonomski iscrpiti stanovnike nesklone Španjolskoj, a Britaniju prinuditi na popuštanje.
Granica je ponovo otvorena tek 1985., a i tada jer je to bio jedan od uvjeta za španjolski ulazak u Europsku uniju. Pritisci na britansku vladu nisu prestali, a u posljednje vrijeme su se pojačali. Ponovo je najvidljiviji primjer stvaranje gužvi na granici, što ovu granicu čini jedinom unutar Europske unije na kojoj morate čekati na prolazak, i to često i više od 6 sati.
U Gibraltaru pristalica za prelazak pod španjolski suverenitet gotovo i nema. Na posljednjem referendumu s pitanjem državnopravnog položaja, svega je 3.5 % glasača izrazilo spremnost za prelazak pod španjolsku vlast. Danas Gibraltar broji 30ak tisuća stanovnika, a godišnje ih posjeti daljnih 6 milijuna turista.
U Britaniji na Stijenu sve više gledaju kao na ostatak kolonijalnog vremena, i nepotreban uteg u odnosima sa Španjolskom. Građani Gibraltara, predvođeni premijerom Carunom su svjesni svog položaja. Zabrinjava ih što su razgovori u ponedjeljak između dviju strana završili bez dogovora, ali s napredkom. Optužujući britansku diplomaciju da ih je spremna prodati Španjolcima, pitaju se kakav je napredak moguć ako postoje dva suprotna mišljenja?
Ustav iz 1969. daje garancije gibraltarčanima kako se suverenitet neće prenositi na Španjolsku bez njihova pristanka na referendumu, ali ih to ne čini nimalo mirnijima. To potvrđuju i izjave diplomata iz Foreign Officea, koji su ostajući anonimni, potvrdili engleskim medijima kako će biti teško uvjeriti Gibraltarčane da prihvate budući dogovor. U najavama za prosvjede protiv tih planova kojima se najvjerojatnije predviđa uvođenje podijeljenog suvereniteta nad Gibraltarom i tako postupnog prelaska pod španjolski suverenitet, su ujedinjene sve stranke i građani.