Zakonom proglašenim 30. ožujka 2004. godine Italija je 10. veljače (dan kada je 1947. godine potpisan Ugovor o miru s Jugoslavijom) ove godine deseti put obilježila Dan sjećanja »s ciljem očuvanja i obnavljanja sjećanja na tragediju Talijana i na sve žrtve fojbi, na egzodus Istrana, Riječana i Dalmatinaca iz njihove postojbine nakon Drugog svjetskog rata te na složena zbivanja na istočnoj granici«.

Da se ne radi o obilježavanju sjećanja na povijesne činjenice već državnoj propagandi govori i podatak kako je egzodus Talijana počeo i prije kraja Drugog svjetskog rata zbog savezničkih bombardiranja Zadra 1943. godine. Tome u prilog ide i sama formulacija Dan sjećanja koja događaje što se odvijaju od 1943. do kasnih '50-ih godina stavlja posve izvan konteksta stoljeća kolonijalizma i dvije decenije fašističkog terora. Šira povijesna slika od bar stoljeća stisnuta je u prilično neodređenu formulaciju „složenih zbivanja na istočnoj granici“. 

Žrtve zločina trebaju biti priznate u najmanju ruku kao opomena za budućnost. No, Dan sjećanja jedan je od najboljih primjera na koji se način povijesne tragedije koriste u političke svrhe. Izvrtanje činjenica, izmještanje konteksta i manipulacija brojkama stalni su pratitelji ovog događaja u Italiji, ali slični dani rezervirani su u kalendaru gotovo svake države s istim ciljevima i posljedicama.

U obliku u kojem se trenutno slavi, Dan sjećanja u Italiji ponajviše doprinosi netrpeljivosti spram istočnih susjeda koji su, reći će prosječni Talijan, „u fojbama pobili na desetine tisuća Talijana te protjerale stotine tisuća samo zato što su Talijani“ ili kako je to 2007. godine izjavio tadašnji predsjednik Italije, Giorgio Napolitano „Bio je to događaj s primjesama etničkog čišćenja“. 

Prijenos obraćanja predsjednika Italije Sergija Mattarelle i ove godine na državnoj televiziji ilustriran smaknućem partizana (SCREENSHOT: RAI.IT)

Razmjere općeg neznanja ili više desetljeća ignoriranja činjenica najbolje oslikava famozna fotografija kojom se nerijetko u talijanskim medijima ilustrira Dan sjećanja. Fotografija koja bilježi trenutak u kojem streljački vod ubija petoricu nedužnih civila i ove godine je na službenoj stranici nacionalne televizijske kuće Rai ilustrirala najavu obraćanja predsjednika republike Sergija Mattarelle u parlamentu. Jedini je problem što je fotografija snimljena 1942. godine, što puške u rukama drže pripadnici Grenadirske divizije sa Sardinije i što su žrtve Franc Žnidaršič, Janez Krajc, Franc Škrebec, Feliks Žnidaršič i Edvard Škrebec. Premda se istina o fotografiji zna još od 2012. godine ona se i danas koristi.

„No, nije problem samo u toj jednoj fotografiji. Na kraju krajeva, postoje desetine takvih fotografija koje su prezentirane kao stradanja Talijana dok u stvari predstavljaju zrcalnu sliku. U pozadini korištenja ovakvih fotografija stoji puno više od pukog neznanja. Pošteno istraživanje, može nas provesti kroz labirint antijugoslavenske propagande ukoliko prevaziđemo predrasude o povijesti naše istočne granice. Druga važna stvar koja proizlazi iz široke upotrebe ove fotografije u Italiji jest sljedeće. Nju su na različitim medijima, od televizije na dalje, vidjele tisuće ljudi među kojima i novinari i povjesničari. Ako i ne znamo ništa o talijanskoj agresiji na Jugoslaviju (o čemu Talijani uglavnom i ne znaju puno), zar nije očito da su ovi s puškama vojnici, a ne partizani? Kako je uopće moguće da je tako mali broj ljudi prepoznao o čemu se zapravo radi? U psihologiji to zovu 'reduktivna pretpostavka'. To su naime, duboko usađene ideje koje uvjetuju našu svijest. U Italiji je riječ o pojednostavljenoj pretpostavci kako su sve nasilje na tom području radili 'Titovi' nad Talijanima“, zaključuje povjesničarka Alessandra Kersevan objašnjavajući koliko je propaganda o zločinima na „istočnoj granici“ raširena u Italiji.

Talijanska verzija "Otvorenog" na Dan sjećanja patnje masovnih egzekucija Talijana ilustrira vješanjem partizana (SCREENSHOT: RAI.IT)

„Viktimizacija i stereotip o dobrom Talijanu temelj su na kojem počiva talijanski nacionalni identitet. Nakon Drugog svjetskog rata zbog političkog mira i rekonstrukcije nacije posve su izbrisani zločini počinjeni od strane fašizma i talijanske vojske. U školskim udžbenicima se puno govori o fašizmu, ali jako malo o talijanskim zločinima ili pak okupaciji na Balkanu ili ratu u Africi. Generalni diskurs uvijek je viktimistički. Talijanski narod bio je žrtva jednog diktatorskog režima te su stoga ratovi i svi eventualni zločini uvijek krivnja fašista. Sâm Dan sjećanja instituiran je u suglasju između partija koje su slijednice fašizma i komunizma. Bivši komunisti time su se htjeli legitimirati kao 'pravi' Talijani dok su ga nacionalisti iskoristili kao legitimaciju njihove žrtve na kraju rata“, za Lupigu objašnjava talijanski povjesničar Eric Gobetti dodajući kako se u javnosti zna jako malo o samim zločinima, stanju na granici te je narodom vrlo lako manipulirati obzirom da se o tome u školama ne uči niti se širokim masama realno predstavljaju događanja kojih bi se trebali prisjećati.

Kako pojašnjava aktivistkinja Claudija Cernigoi pitanje fojbi i egzodusa esula nikada u Italiji nije bilo kontekstualizirano.

„Rijetko se referiramo na povijesne studije. Radije se oslanjamo stvari koje je lako naći i pročitati na internetu. No, tu je uglavnom riječ o propagandnim tekstovima punim grešaka i falsifikata“, zaključuje naša sugovornica.

Da bi se odmakli od propagandne magle koja se u Italiji širi brojkama ubijenih, a u Hrvatskoj posvemašnjom nezainteresiranošću, do realnih podataka smo pokušali doći kod najupućenijih – povjesničara što se bave upravo tematikom fojbi i egzodusa Talijana s „naših“ prostora.

Profesor Raol Pupo s Odjela za suvremenu povijest na Sveučilištu u Trstu i jedan od najupućenijih Talijana u materiju prokomentirao nam je talijansko viđenje.

„Povijesni događaji uvijek su objekti interpretacije. Ono što je važno jest da se ta interpretacija bazira na rigoroznim znanstvenim metodama, a ne na predrasudama. U tom pogledu nacionalnost povjesničara ne bi trebala igrati ulogu u interpretaciji događaja. Kada govorimo o fojbama razlike u interpretacijama proizlaze iz naših identitetâ. U medijima se to, više nego u krugovima povjesničara, još uvijek uglavnom bazira na jakim stereotipima“, ocjenjuje profesor Pupo. 

"Povijesni događaji uvijek su objekt interpretacije, važno je da se one ne baziraju na predrasudama", Raoul Pupo (FOTO: Pierovis Ciada/flickr.com)

Činjenica jest, kako nam tvrdi dr. Nevenka Troha s Instituta za noviju povijest u Ljubljani i, kao i profesor Pupo članica međunarodne talijansko-slovenske Komisije za utvrđivanje povijesnih činjenica, kako brojka ubijenih u fojbama nije poznata.

„Naša komisija ocijenila je kako se radi o broju manjem od četiri tisuće infoibatih“, objašnjava Troha.

Problem s brojevima nastaje i u samoj definiciji, govori profesor Pupo „termin 'infoibati' u Italiji se koristi kao sinonim za ubijene i nestale pa kada govorimo samo o ubijenima brojke se očito mijenjaju i to poprilično“. Kada baratamo pojmom fojbe, važno je naglasiti kako se zapravo radi o poistovjećivanju dva različita događaja.

„Prvi se odvija u jesen 1943. godine nakon kapitulacije Italije kada su pripadnici NOB-a, uglavnom na području Hrvatske uhitili i strijeljali između 400 i 500 osoba dok je na području pod upravom slovenskih partizana ubijeno manje od 30 ljudi. Ta su hapšenja i ubojstva većinom odraz osvete za događaje tijekom i prije rata. No, drugi val koji počinje nakon rata, u ljeto 1945. godine, ima drugačiji karakter. Osim odmazde važan je čimbenik bio i rješavanje pitanja eventualnih i realnih protivnika novih (komunističkih) vlasti kao i pripajanje teritorija koji su do tada bili pod upravom Italije. U tim se događajima hapsilo Talijane, Slovence i Hrvate ukoliko su smatrani 'neprijateljima sistema'", zaključuje dr. Nevenka Troha s čime se slaže i talijanski stručnjak dodavši kako su procjene o desetinama tisuća ubijenih, koje se u Italiji nerijetko čuju, bez osnove.

„Ono što se u Jugoslaviji događalo poslije rata bilo je dijelom konstrukcije novog društva i režima koji je organizirala politika. Za razliku od 1943. godine promijenio se politički neprijatelj“, dodaje profesor Pupo. Egzodusu Talijana nakon rata uvelike je pridonio i raskol između Tita i Staljina 1948. godine.

„Uistinu, do tada su Jugoslavenske vlasti provodile politiku 'bratstva Talijana i Slavena'. To je značilo kako je određeni dio talijanske manjine karakteriziran kao 'pošteni Talijani' koji su se mogli integrirati u društvo sa svojim manjinskim pravima. Uglavnom je to radnička klasa, odnosno komunisti. No, nakon krize sa Staljinom KP Italije staje na stranu Sovjetskog Saveza čime i talijanski komunisti u Jugoslaviji postaju neprijatelji naroda. Vođe su poslane na Goli Otok dok su ostali završili u egzilu u Italiji ili drugim zemljama. Istu sudbinu doživjelo je i nekoliko tisuća talijanskih komunista, prije svega zidari iz Monfalconea, koji su 1947. godine otišli u Jugoslaviju (prije svega u Rijeku) želeći graditi socijalizam. I oni su nakon krize informbiroa morali napustiti novu domovinu“, prepričava Pupo sudbinu talijanskih idealista u raljama realpolitike.

"Zajednička talijansko-slovenska komisija zaključila je kako fojbe i egzodus esula nisu bili genocid", dr. Nevenka Troha (FOTO: BockoPix/flickr.com)

U talijanskom javnom diskursu često se barata brojkom od oko 350.000 esula, no riječ je o nerealnim brojkama objašnjava dr. Troha.

„Na području Istre ukupno je u to vrijeme živjelo manje od 400 tisuća ljudi pa je nemoguće da ih je pobjeglo toliko. Realnije procjene se gibaju između 200.000 i 250.000“, zaključuje slovenska povjesničarka dodajući kako je zajednička komisija jednoglasno zaključila kako fojbe i egzodus nikako ne mogu biti genocid.

Ono što fojbe jesu, tužna epizoda koja se još uvijek koristi za lokalne političke prilike kako u Italiji tako i u Sloveniji i Hrvatskoj. No, ako se narodne mase koje potpaljuju političari sa svih strana možda i ne slažu, talijanski i slovenski povjesničari o zajedničkom problemu barem razgovaraju. Ispravno se stoga zapitati zašto ne postoji hrvatsko-talijanska komisija?

„Do određenih arhiva i podataka možete doći samo ukoliko postoji politička volja. Posebno se to ističe kada se radi o kompleksnim događajima poput egzodusa Talijana i fojbi gdje je riječ ne o jednoj, već o tri ili četiri države koje moraju biti spremne na suradnju“, tumači nam profesor Darko Dukovski s Odjela za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci koji se bavio istraživanjima fojbi na području Istre.

Jednom ili čitavom timu, povjesničara, teško je naći slobodnog vremena obzirom na svakodnevne obveze na fakultetu. Još je teže pronaći financijska sredstva za dugotrajno kopanje po arhivima kako bi se napokon razriješile povijesne dileme.

„Mnogi su papiri u Državnom arhivu u Beogradu što znači da vam treba suradnja s ambasadom, što pak znači suradnju i dobru volju Ministarstva vanjskih poslova. Ja si ne mogu dozvoliti tjedan dana boravka u hotelu u Beogradu kako bih tražio po arhivu. Pogotovo ne u situaciji u kojoj ne znam hoće li mi uopće dozvoliti da tamo istražujem. To su kompleksni odnosi koji prije svega moraju biti riješeni na političkoj razini kako bi se nama povjesničarima dozvolilo da radimo svoj posao. No, očito, još uvijek je povijest previše važna da bi ju ostavili povjesničarima“, zaključuje profesor Dukovski.

Ukoliko događaje iz Istre i slovenskog primorja uzmemo kao primjer, teško je očekivati da će se i ovi noviji zločini u dogledno vrijeme prepustiti povjesničarima. Dapače, svakodnevno iznova vidimo kako se i dalje koriste u dnevnopolitičke svrhe. Bez obzira na državu, svaka ima svoj Dan sjećanja, svoje fojbe i svoje esule za svakodnevnu upotrebu. Ne treba ići dalje od Savske 66.

Lupiga.com

Naslovna fotografija: David Zellaby/flickr.com