Napokon je osvanuo još jedan veliki dan za hrvatsku košarku zaslužujući kome drugom nego našem nikad prežaljenom Draženu.
Dražen Petrović od danas je novo ime u košarkaškom Hall of fame - u u Springfieldu, gdje ga čeka još jedan velikan hrvatske košarke Krešimir Ćosić. Draženovim uvrštavanjem u kuću slavnih, izostavimo li SAD, Hrvatska postaje jedina zemlja koja je u Springfieldu zastupljena s dva igrača.
Mnogo puta prisustvovao sam raspravama o tome tko je najveći hrvatski košarkaš svih vremena. Kako moje društvo nije zapamtilo - kažu - maestralne partije zadarske košarkaške ikone  Kreše Ćosića, u našim raspravama govorilo se isključivo o dva imena - Dražen i Toni. Nadam se da je danas jasno ono za što sam uvijek bio spreman staviti ruku u vatru - Dražen jest i još dugo će ostati najbolji europski košarkaš svih vremena.
Rođen je u Šibeniku 22. listopada 1964. godine, a u prvoligašku košarku kao vanserijski talentiranog igrača u 15-toj godini gurnuo ga je Zoran Moka Slavnić.
- Dražen ima neosporan talent i ne želim da prolazi torturu kakvu sam prolazio ja. On je zreo za prvu momčad, govorio je Slavnić ni sam ne znajući koliko je u pravu.
Sve ostalo je legenda. I dvije titule europskog prvaka s Cibonom i 112 Draženovih koševa Smelt Olimpiji i 3.911 poena postignutih u 155 utakmica Cibosa i zlato sa SP-a iz Argentine i srebro zlatnog sjaja iz Barcelone i naše ruke u zraku i najjači smo najjači...
Sve do sedmog lipnja 1993. godine, kad je, nakon odigrane utakmice u Wroclawu u Poljskoj, poginuo na autocesti kod Ingolstadta.
Rekoh - u Wroclawu u Poljskoj. Kvalifikacijska utakmica reprezentacije u Wroclawu u Poljskoj. Kad se sjetim silnih natezanja Kukoča, Rađe i drugih zvijezda hrvatske košarke... Doći će na utakmicu - neće doći, ići će na svjetsko prvenstvo - neće ići, pa red je da mlađi..., pa mi u NBA imamo bezbroj utakmica a vi hoćete još da igramo neke kvalifikacije, pa ovo - pa ono... Dražen je dolazio uvijek. Bolestan, pod temperaturom, igrao je nezaboravne utakmice, a mi smo i prije nego što počnu znali tko će koga. U pitanju je bila samo razlika.
Od njegove smrti sam prestao pratiti košarku. Jednostavno znam da onu fintu na trici - stoji ispred igrača, gura loptu sebi kroz noge i istovremeno fintira tijelom u lijevu ili desnu stranu, diže se i šuta dok obrambeni ne zna tko mu nosi glavu -  više neću vidjeti. Jedan, neponovljiv. Nek je vječna slava našem Draženu Petroviću.