Dario Džamonja

Profesor geografije je bio baš onakav kakav bi trebao da bude jedan profesor geografije i kako ga često opisuju u knjigama: nemaran, tamnoplavo odijelo koje se sjajilo od iznošenosti, bijele mrlje oko desnog džepa sakoa u kojem je uvijek imao nekoliko komada krede, naočale koje neprestano spadaju s nosa, buljave, pospane oči, svi pokreti rasijani, a usta kao da su uvijek spremna da postave pitanje: «Otkud i zašto ja ovdje?»
 
Stajao je pored otvorenog prozora i gledao breze u školskom dvorištu. Prethodno mi je postavio pitanje: «Privreda u Francuskoj!» Znajući da uopšte ne sluša šta ja to pričam, ja sam, na opšte veselje razreda, deklamovao:
 
«Francuska je, daklem, opštepoznata po svojim odgajalištima slonova koje izvozi na sve kontinente i u sve zemlje svijeta, a u planu je i izvoz na susjedne planete. Mislio ko šta hoće o Francuskoj – ali što se tiče slonova – tu joj nema premca u svijetu! Osim slonova, Francuska je u svijet izvezla i nadaleko čuvene pijanice, kojih ima i ovdje prisutnih...(Naime, profesor je bio onaj tip čovjeka koji se, po nekoj međunarodnoj konvenciji, obično naziva «ljubiteljem dobre kapljice»...) ali, ali Francuska je čuvena po nečem što je zaista najorginalniji proizvod Francuske... To su sami Francuzi... Nijedna zemlja na svijetu se ne može pohvaliti tolikim brojem Francuza i mi joj ovdje, pred svima na tome skidamo kapu...»

U razredu je bila ludnica. Profesor bi se tad okrenuo od prozora i tek reda radi rekao: «Nećemo šaptanja!» pa bi se ponovo zadubio u posmatranje titravog plesa brezovog lišća... Ili u nešto drugo; ko bi ga znao? Ja sam nastavljao:
 
«Kao što se lako može zaključiti, takozvane francuske kape potiču direktno iz Francuske i mnogi poznati ljudi, od Pikasa do Sartra, mogu se pohvaliti da su se njom služili da ukrase ili zaštite glavu... Jedan od glavnih proizvoda Francuske koji ni u kom slučaju ne bismo smjeli zanemariti je, svakako, i Napoleon. Napoleone u posljednje vrijeme sve češće srećemo u ludnicama i na karikaturama, u trorogom šeširu u s rukom u šlicu... Od njih se takođe pravio jedan od najboljih konjaka na svijetu...»

Za to vrijeme su raja u razredu igrali poklape ispod klupa ili se pipkali sa ženskicama, gađali papirićima, ili, iz puke dosade urezivali svoje inicijale u klupu... Profesor bi se najednom trgnuo, namjestio nočale, sjeo na katedru, otvorio «Dnevnik» i svečanim glasom objavio:
 
«Nisi ti to, Dario, baš najbolje savladao. Ne, ne. Koliko da mu dam?» obratio bi se tad razredu.
 
Svi bi tada dreknuli: «PET! Pet, profesore! Sve je znao.»
»Uvijek vi sve znate! Je li ti dosta četiri?» pitao bi mene.
 
«Kako vi kažete profesore...»

Jednog dana reče mi jedan prijatelj čija je majka bila školska prijateljica s tim našim profesorom geografije, da mu je umrla kćerka. Dan poslije sahrane, prije nego što će profesor doći na čas, ja rekoh raji:
 
«Nemojte danas zajebati... Profesoru je umrlo dijete.»
 
On je ušao u razred, otvorio prozor, stavio «Dnevnik» na katedru, razastro mapu Evrope preko table – sve ono što je svakog dana radio – i, nešto što nikad nije prije uradio: zapalio je cigaretu...
 Među rajom u razredu je vladao muk. On je stajao na prozoru i gledao... Ne znam šta je gledao! I mislio... Otkud da ja znam šta je tad mislio?! Nas trideset i osmero je tada bilo s njim i on je to osjetio i kimnuvši glavom prema meni, sasvim zbunjenom, rekao:
 
«Deder, ispričaj mi nešto o uzgoju slonova u Francuskoj.»

Dario Džamonja

Lupiga.Com