Dario Džamonja

Znam da čitaocima sve ovo što pišem ima sve manje i manje smisla i da se s pravom pitaju, nakon što su pročitali par mojih tekstova: pa, jebemliga, ima li išta dobro u toj, da prostiš, Americi? 250 miliona i više ljudi živi tamo i niko se toliko ne žali, niko toliko ne kuka nego ON?!

ON, koji se rodio u nekoj sarajevskoj uličici, u jednosobnom stanu, bez kupatila; sa čučavcem (koji je valjalo dijeliti sa komšijama); spavao u istoj sobi sa ocem, majkom, stricem i tetkom Anom (baba i deda su spavali u kuhinji, na sećiji); jeo meso samo nedjeljom, a fijaker šporet ga i grijao i bio jedini “kuhinjski aparat” na kojem mu je pripreman omrznuti, do dana današnjeg, griz?

ON, koji je služio kao omiljena hrana neuništivim buhama i stjenicama, koje su naprosto izvirale iz daščanog poda pokrivenog ponjavama i zidova zadnji put omolovanih nedjelju dana prije dolaska Franje Ferdinanda u Sarajevo?

ON, koji je prve farmerke (SUPER RIFLE) obukao kad je završio osmi razred s odličnim uspjehom, kojem su od prvog razreda gimnazije (kad se osamostalio – što će reći ostao sam) jedini veš i pidžama bili fiskulturne gaće i majica… i tako dalje, i tako dalje… i da ne zaboravim važan detalj, koji je nosio, kao važan, i valjda jedini detalj i dokaz svog identiteta, otvarač za pive oko vrata?

ON???!!!

ON kuka?! ON se žali?! NJEMU ništa nije dobro?! Cijela Amerika nema druge brige ni posla nego da baš njegov život učini nepodnošljivim?! Zato i pokušavam da u ovom pismu otkrijem i drugu stranu medalje, da popravim neželjeni utisak.

Bezbeli da u Americi ima milion dobrih stvari! Kao prvo njihov ‘Bili of Rights’, što bi se moglo prevesti kao ‘Lista prava’: “Svi ljudi su rođeni jednaki!” Nema veće istine na svijetu! (Doduše, nisu nikad oni čuli kad se mom jaranu Mirsadu Kaukčiji rodilo dijete, pa on primio poziv iz bolnice da je Sabina OK, i da je postao tata, a on – čini mi se da je tad radio u “Bosna-autu” – zapalio s posla, naručio svima, znanim i neznanim piće u “Kvarneru”, pa još jedno, pa još jedno, pa da ne duljim… kad su ga u neko doba pitali: “Dobro, Mise, je l’ kćerka il’ sin?”, a on odgovorio: “Jest.”; “Šta bolan jest? Je l’ kitonja, il’ pišulja?”; “Rekao sam vam jest: ili je kćerka ili sin – trećeg nema.”)

Ne kaže se, naravno, u Američkom Ustavu šta se dešava kasnije: hoće li majka istog dana izaći iz bolnice i požuriti na posao u “McDonaldsu”, na branje jagoda u Californiji, šivanje košulja u Wisconsinu, skupljanje smeća u New Yorku ili će sazvati konferenciju za štampu i ponosno objaviti rođenje čeda, a onda otići hladiti pičku u Floridi – kao što je cijelog života i radila – jer Američki Ustav kaže, da to pojednostavim, da je “svako kovač svoje sreće”.

Veliko je Ustavno pravo, takođe, da svako može posjedovati oružje. (To što se Bosanci ne spominju po tom pitanju je zato što kreatori Amerike nisu ni čuli za nas, mada smo kraljevali i postojali nekih zanemarljivih 600 godina prije njih.)

Onda, pravo svakog Amerikanca da glasa. (Ima li veće slobode na svijetu od prava glasa? – pitali su me moji američki prijatelji, pijani od sreće i piva što se džaba dijeli na glasačkim mjestima. Nisam im htio vrijeđati njihova duboka patriotska osjećanja i reći im da se kod nas može glasati kad hoćeš, koliko puta hoćeš, gdje hoćeš, pod kojim god imenom ti se mili…)

Eric Clapton (mada Englez) je nešto što me čini sretnim u Americi. Slušam njegov novi hit “Babine oči”, gledam ga onako nikakvog, ružnog, ćelavog, bradatog, pa me on podsjeti na mog prijatelja Goru Krnetu, koji je sad u Kanadi…
A kad se sjetim Gore, onda ne mogu da se ne sjetim svog Lile, koji je u Sarajevu… A, da čovjek kao Lile još hoda po ovom svijetu – velika je to sreća za mene.

Jack Nicholson je opet dobio “Oscara” i sretan sam zbog njega, jer sam čuo da je veliki jaran i siguran sam da ćemo se dobro družiti kad se upoznamo.

Ali, najveća sreća u Americi je kad nazovem svoju kćerku Nevenu, a još veća je kad ona nazove mene – pa milujem slušalicu i blesavo se smješkam još pola sata nakon našeg razgovora.

Nema tih riječi kojima mogu opisati svoju sreću kad se čujem sa svojom trogodišnjom “američkom” kćerkom Vesnom, kad provedemo deset minuta na telefonu ponavljajući jedno drugom: “Volim te, sine” i “Volim te, tata” … na našem jeziku.

Zar ON može poželjeti više?!

Dario Džamonja

Lupiga.Com