Nije da neću doći u Hrvatsku!
Pa priča Johnny kumu lavu ...
Nije da neću doći– to je za naš list u petak navečer kazao Branimir Johnny Štulić, kad smo ga nazvali u njegov dom u nizozemskom Utrechtu. Petnaestominutni razgovor s najvećim umjetnikom hrvatskoga rocka otkrio je duboku Johnnyjevu ambivalenciju prema svemu što je prije petnaestak godina tako zagonetno napustio, ali i potvrdio njegovu odlučnost da ustraje u remboovskoj gesti umjetnika koji, bez objašnjenja i radikalno, prekida dosadašnji život, prepuštajući suvremenicima uzaludan trud odgonetanja što se to, zapravo, događa s Branimirom Johnnyjem Štulićem.
Povode za razgovor s utemeljiteljem "Azre" ne treba posebno objašnjavati. Kroničari će jednoga dana vjerojatno zabilježiti da su 2000-te u hrvatskoj pop-kulturi obilježene velikim povratkom "Azre" i Branimira Johnnyja Štulića. Nakon obostrane uvriježene šutnje devedesetih, koju je prekidala pokoja Johhnyjeva provokacija i odjek "Azrinih" stvari iz džepova otpora tuđmanizmu, prve godine novoga desetljeća donijele su eksploziju obnovljenoga zanimanja.
Azramanija
"Azra" se gromoglasno vratila na ulice. Njezin nezaboravni logo opet viče s pročelja gradskih zgrada. "Azre" su se sjetile radio stanice i izdavači – bandovi na Tribute to "Azra" koncertima okupljaju tisuće; posljednjih mjeseci seriozni projekti započinju nešto što se može već nazvati neformalnom "historijom Azre". "Sretno dijete", projekt Igora Mirkovića posvećen Novome valu, s onim mitološkim adoriranjem biste Branimira Johnnyja Štulića, može se smatrati karakterističnim početkom procesa koji želi biti kritičarski objektivan, ali ne uspijeva skriti nostalgiju za (boljom?) prošlošću. No, u nervoznom istraživanju, Mirković je već arhiviran: posljednjih je tjedana objavljena bigrafija, još jedan film, uskoro stižu još jedna knjiga i CD, a najavljuju se i znanstveni skupovi – sve o "Azri"!
Glazbeni kritičar Hrvoje Horvat nedavno je objavio Štulićevu biografiju "Fantom slobode", koja prijeti potući rekorde popularnosti. Kruno Petrinović snimio je neobičan, ali zanimljiv film "Kad Miki kaže da se boji", u kojemu je inspiratore Johnnyjevih pjesama, njegove prijatelje i "suborce gradskosti" sklopio u dokumentarac o prohujalome vremenu i njegovome idolu. Sada Petrinović, kako se čuje, priprema i knjigu, želeći uz nju priložiti i CD s neobjavljenim Johnnyjevim snimkama. Međutim, na sve to – Johnny šuti. Iz samoodabrane izolacije u Nizozemskoj, kamo se povukao kada nam je potkraj osamdesetih svima naglo krenulo nizbrdo, sav taj grozničavi interes promatra kao s druge planete. "Sve to oni rade samo zbog sebe", kazao nam je, nakon što je teškom mukom pristao na kratak razgovor za naš list.
Ne želi razgovarati s novinarima
Johnnyja smo nazvali oko 20 sati, unaprijed spremni na negostoljubiv doček, ili ravnodušan odgovor supruge kako "Branimir nije dostupan". Dogodilo se ovo drugo: javila se Johnnyjeva supruga. Kada smo se predstavili, iza uljudnoga glasa civilizacije nenavikle na grubosti slutila se nervoza: "Branimir je nedostupan", odgovorila nam je na engleskom jer ne govori hrvatski. "Nedostupan jer ne želi govoriti s novinarima ili nije kod kuće?" "Ne želi govoriti s novinarima. Ali pričekajte, pitat ću ga". Poslije minutu-dvije, nakon što smo čuli kako ga supruga doziva s pitanjem "želi li razgovarati s novinarom iz Rijeke", neobičan osjećaj: u slušalici čujemo glas poznat sa svih onih buntovnih i prkosnih ploča koje su nas oblikovale. Nepromijenjen je to glas; da je na pozornici, pomislili smo, zvučio bi podjednako furiozno. I – kad je to, žalibože, nekima u nas tako važno – Johnny ne govori srpski. Govori čisti hrvatski, neku neobičnu mješavinu čiste štokavštine i zagrebačkog slenga sedamdesetih i osamdesetih, koji danas zvuči već pomalo arhaično, ali baš zato nekako otmjeno.
Rastrzan ambivalencijom
– Da, vidio sam što se piše, ali ne želim o tome govoriti. Nikad tome kraja. Osjećam snažnu averziju prema razgovorima, mrzim govoriti – kazao nam je Johnny, koji, premda samoodabrani outsider, pomno prati što se događa. Ipak, pristao je "odgovoriti na tri pitanja, ako budu kratka".
Zašto ne želi doći, pitali smo ga? Zar nije svjestan koliko i danas njegova glazba znači ondje otkud je otišao? Zar mu nije jasno da tu nije riječ o pukoj estradi, slikanju i pokazivanju, nego o dubokome surazumijevanju istinske poezije, pa, zašto ne reći, i o osjećaju nostalgije koji svi zajedno imamo pravo dijeliti?
– Nije da neću doći, započeo je. Ne znam... Nije lako na to odgovoriti... Mogao bih vam cijelu noć pričati. I jest i nije lako – kaže nam Johnny. Potom je, očito rastrzan ambivalencijom, kazao da smo postavili blesavo pitanje, pa se potom odmah ispravio:
– Ne, pitanje je sasvim u redu, ali nije lako odgovoriti. Znaš, razumijem ja da sam tim ljudima važan, ali sve to stvarno nema puno veze sa mnom. Uvjerio sam se da je jedno kad se o svemu tome priča, ali nešto posve drugo kad odlučiš, vratiš se, i onda sjedimo u sobi. Ne želim biti ničija jo-jo loptica. Umoriš se brzo i shvatiš da ti je bilo bolje ondje otkud si došao. Da nisi trebao ni dolaziti – objašnjava. Na pitanje prezire li Zagreb i Hrvatsku, slijedi duža šutnja, a zatim odgovor:
– Šta ja znam. Ne? Nije to prava riječ. Njome bih im odmah pridao puno pažnje.
Johnny važniji od Andrića
Što misli o tome da ga ovdašnji sredovječni pisci uspoređuju s Andrićem i Krležom, pa Edo Popović, vjerojatno uime cijele generacije, tvrdi kako mu je "Johnny važniji od Andrića", a Miljenko Jergović ocjenjuje da je "Štulić za hrvatski rock ono što je Krleža za hrvatsku književnost"?
– Nikad nisam o tome razmišljao. Ali ako i jest tako, brzo će doći netko drugi da zauzme moje mjesto – kaže Johnny i podsjeća da je nekada mnogo držao "do Krleže i Crnjanskog". "Jedan ijekavac i jedan ekavac. Ali to je bilo davno. Nije mi više važno."
A potom se opet vraća stavu radikalnog mrzitelja popularnosti:"Što me manje ima, to se više volim. Što me više ima, to se više mrzim." I ne misli, što mu podvaljuju kritičarski vladari provincije, ni o kakvoj nacionalnoj pripadnosti. "O tome uopće ne razmišljam. A čiji sam umjetnik? Svoj", kazao je, odbijajući dalje o tome govoriti.
– Dopuštam mogućnost kolektivne pripadnosti, ali ona ovisi o nebrojeno mnogo stvari, i nije je lako objasniti – kazao nam je Branimir Johnny Štulić, vraćajući se natrag u svoju šutnju, taj naročiti oblik govora, u kojemu ostaje važni i mudri fantom slobode.
Novi list, nedjelja 04. 12. 2005.
Ma Johnny je redikul. Ili razgovaraj s novinarima ili nemoj!