Muškarac. Rane tridesete. U pomalo neudobnom položaju oslonjen na šank. Svako malo gucne svoj dupli pelinkovac. Po odjeći, nogama koje u ritmu muzike titraju po podu, po držanju tijela, prosto po svemu, može se reći, stereotipni Bosanac.

Dva stola dalje, sama, mirno sjedi lijepa žena. Po vanjštini bi se reklo da su generacija. Je li samo dobro očuvana ili je stvarno ista godina proizvodnje, teško je reći, ali da dobro izgleda je fakat.

- Mmmm, vidi one mace - pomisli naš glavni junak - baš dobro izgleda. Kako bih samo rado pričao s njom ... Ali šta da joj kažem? Tako sam prokleto stidljiv i svaki put kad pokušam pričati s nekom ženom, valjam samo gluposti ... Hm ... Znam! Reći ću joj da sam se u nju zaljubio na prvi pogled. Ma, ne ... Radije ne ... Ismijat će me i izvaliti neki od ženskih fazona na tu temu. Možda da joj pošaljem piće, a ostatak će doći sam po sebi. Pih, baš sam smotan.

U tom trenutku žena ustaje i odlazi.

- Jebi ga ... Stvar se sama od sebe riješi. Baš sam smotan. Kako mi fali hrabrosti svaki put. Toliko je tema o kojima bi se dalo nešto mljeti. Pa i upucavanje je za ljude. Šta mi može biti, da me odbije ili da pristane?! Ni od jedne od tih stvari se ne umire. Mada bi u ovom drugom slučaju umro od sreće. Možda je i bolje ovako. Ko zna kakve bi mi sve probleme ova
lijepa žena donijela ...

Par minuta poslije, žena se vraća i sjeda za isti stol.

- Evo je opet! Vratila se! To je to! To mora da je znak! Mi smo određeni jedno za drugo! Sad ću joj prići. Možda ispričam nešto interesantno! Sad ili nikad!

Eksira svoj dupli pelinkovac da se okuraži, provuče ruku kroz kosu, uvuče stomak, ispravi leđa, lagano odšeta do stola za kojim lijepa žena sjedi, spusti se na slobodnu stolicu i dubokim glasom upita: "Jes' ti to pišala?".