Na ovom tresnom području kao da smo se već trebali postati naviknuti na takve stvari, ali svejedno, vijest da su (čini se dvojica) zasad (?) nepoznatih atentatora upucali srpskog premijera Zorana Đinđića, sve nas je iznenadila.
Kako se čini, snajperisti su Đinđića pogodili oko 13 sati s dva do tri metka u leđa i glavu (ili trbuh) dok je okružen dvojicom tjelohranitelja ulazio u blindirano vozilo. Zanimljivo je dodati kako u 15 sati srpski mediji poput Tanjuga službeno još nisu objavili kako je Đinđić preminuo, o tome su već javili strane agencije poput CNN-a, BBC-a, a i očevidci su tom informacijom raspolagali već pola sata nakon samog atentata.
Iako nije potrebno previše podsjećati, jer ovdje su ljudi sasvim solidno upoznati sa srpskom političkom situacijom, Đinđić je na premijersko mjesto došao nakon što je demokratska opozicija uspjela svrgnuti Miloševića. Ovaj bivši beogradski gradonačelnik i predsjendik Demokrstake stranke ubrzo je po ustoličenju za srpskog premijera došao u sukob s prvim postsocijalističkim predsjednikom Jugoslavije, njegovim dotadašnjim oporbenim kolegom Koštunicom, a ubrzo se zamjerio i kriminalnom podzemlju koje u Srbiji, zbog svojih nadzemnih veza i premreženosti s upravno-političkim establišmentom, i nije toliko u podzemnlju koliko u svakodnevici.
Nakon atentata ostaju pitanja... 
U sjećanja se vraća i nedavni incident kada je na ibarskoj magistrali Đinđića skoro ubio kamion, što opet neodoljivo podsjeća na davni atentat na Vuka Draškovića i dužnosnike SPO-a izvršen na istoj magistrali i na sličan način. Makar će se repovi atentata još dugo vremena vući, kao i klasične dvojbe je li se moglo i kako spriječiti, prve asocijacije vuku na umiješanost organiziranog kriminala. Kako mi, iz iskustva koje vučemo od Kennedyja i ostalih asfaltnih srpskih obračuna, nagađamo da nećemo tako brzo, ako ikada, doznati cijelu istinu iza pucanjave, ostaje tek da zabilježimo. Još jedan.