Bio je, dakle, siječanj i bio je rat. Bilo je Trebinje i bila je vojska, bili su Srbi i Muslimani. Pripadati prvima za mnoge je u Trebinju značilo vjerovati Božidaru Vučureviću, predratnom profesionalnom vozaču kamiona kojem je zlo vrijeme dalo moć da odlučuje o životu i smrti, da svoje sugrađane zavodi pričama o ugroženosti srpstva i vjekovnim neprijateljima predodređenim za uništenje. Pripadati ovim drugima – Muslimanima/Bošnjacima – u Trebinju je tih mjeseci i godina značilo nositi glavu u torbi, biti izložen svakodnevnoj pogibelji i šikaniranju što su ga provodili Vučurevićevi naoružani sljedbenici. U vrtlogu tog ludila bio je i Srđan Aleksić, amaterski glumac i juniorski prvak Jugoslavije u plivanju.

TUŽNO PRISJEĆANJE NA PRAVOG HEROJA: Kako su ubili najvećeg Srbina ovoga vremena

Dvadesetprvog dana siječnja na trebinjskoj tržnici Srđan Aleksić vidio je kako pijani vojnici maltretiraju čovjeka. Legitimirali su ljude i zatekli Alena Glavovića, čiji je neoprostiv grijeh bio njegova bošnjačka nacionalnost. Počeli su ga, naočigled cijele trebinjske tržnice, surovo tući. Reagirao je samo Srđan. Skočio je na jednog od vojnika i dao svom "grešnom sugrađaninu" priliku da bježi koliko ga noge nose. Vojnici su nastavili s poslom. Valjda im je bilo već svejedno koga tuku, Bošnjaka ili čovjeka koji mu je skočio u obranu. Srđanu nitko nije pritekao u pomoć. Vojnici su ga tukli kundacima pušaka, sve dok ih posao nije umorio. Tad su priskočili ljudi i odvezli Srđana u bolnicu, gdje je pao u komu i živio još šest dana. Na današnji dan 1993. godine odbrojao je zadnji dan svog života. Umro je na Savin dan, u 27-oj godini života. 

(FOTO: wikipedia)

Njegov otac Rade oblijepit će Trebinje plavim smrtovnicama na kojima je pisalo: "Obavještavamo rodbinu, prijatelje kumove i poštene građane da je naš Srđan Radov Aleksić ispunjavajući ljudsku dužnost tragično završio svoj mladi život, na Savin dan 1993. godine u 14. časova." Smrt je Srđanu Aleksiću možda bila suđena, ali zaborav na sreću nije. Ostao je živ Alen Glavović, čovjek čiji je život Srđan Aleksić platio svojim životom, a ostala je među dobrim ljudima i priča o gradskom dečku, sinu osnivača i trenera Košarkaškog kluba Leotar, koji je između ljudstva i srpstva po Vučurevićevom receptu izabrao ljudstvo. 

– On leži a ja hodam. Lež'o bi ja, a on bi hod'o. Ispalo je da je on poginuo za mene. Tako je valjda moralo biti, pričat će godinama kasnije Alen Glavović, koji je na koncu s obitelji pobjegao iz Trebinja da nastavi život u Švedskoj. 

Trebinjsko groblje, pričaju, bilo je prepuno na Srđanovoj sahrani. Govor Srđanovog oca Rada ostao je zabilježen: "Omladino, vama govorim, jer vas je ovdje najviše. Pogledajte, svud okolo su humke vaše braće. Kada sam prije nepunu godinu i po dana u ovu grobnicu spuštao moga Vuja, kao da je onda ovo zlo i krenulo. Evo, danas, kad u ovu istu grobnicu spuštam i moga Srđa, nadam se da će ovo zlo da i stane. Danas mi je neobično teško jer dolaze mi mnogi prijatelji, poznanici i sugrađani da mi izraze saučešće, a neki od njih i da se pozdrave sa mnom, jer odlaze iz ovog grada i možda se nikad u njega neće vratiti..."

Vlast je morala nekako odgovoriti pa su četiri vojnika koji su Srđana tukli optuženi i suđeni zbog ubojstva. Na tom suđenju jedan od odvjetnika optuženih rekao je: "Tako mu i treba kad je branio baliju." Tri ubojice će odslužiti zatvorske kazne od dvije godine i četiri mjeseca, a četvrtog će, prije pravde koja život procjenjuje na dvije godine zatvora, stići smrt na ratištu. Ratu je, da završi, trebalo puno više vremena nego što je Srđanov otac Rade na sprovodu poželio, ali svakom ratu mora doći kraj pa je tako došao i ovom u kojem su o životu i smrti odlučivali i zloumni profesionalni šoferi poput Vučurevića. Došlo je napokon vrijeme i da se prebroji tko je ostao čovjek, a tko nije. U tom prebrojavanju Srđanovo ime i djelo sjali su kao svjetlo u mraku. Prolazit će godine, a priča o Srđanu će rasti pa će se na koncu njegovom dobrotom i požrtvovnošću kititi gradovi i ljudi, kad bi željeli pokazati svoju širinu ili kad bi se pretvarali da je imaju. Novi Sad će njegovim imenom nazvati jedan od gradskih prolaza koji spajaju ulice, trebinjsko kazalište igrat će predstave u Srđanovu čast, u rodnom mu gradu organizirat će i plivačko natjecanje koje nosi Srđanovo ime. Boris Tadić će mu u svojstvu predsjednika Srbije dodijeliti posthumno odlikovanje. Na koncu će Grad Trebinje donijeti odluku da na Srđanovo ime i djelo podsjeti spomen obilježjem.

Rade Aleksić, otac Srđana Aleksića (FOTO: Tacno.net)

Rade Aleksić u razgovoru s banjalučkim novinarom Aleksandrom Trifunovićem reći će: "Mnogi kažu da spomenik mom Srđanu kasni. Neko sjećanje na njega treba praviti onda kad njegovo djelo bude prihvaćeno u duši čovjeka, da čovjek to osjeća cijelim svojim bićem. Da kad prođe pored toga da pomisli: 'Ja sam taj, moja duša prihvaća kao dobro djelo ono što je on napravio.' Što se mene tiče, nikakvog spomenika ne mora ni biti. Najveće priznanje njemu jest da je njegova žrtva prihvaćena kod mnogih, da živi i oplemenjuje ljude."

Redateljica Sanja Dragičević snimila je dokumentarni film s naslovom Srđo, u kojem se nižu izjave Srđanovih prijatelja. Bio je to, doznajemo iz filma, jedan od mladića kakvih imate u svakom gradu. To su ona dobro odgojena djeca iz finih kuća, popularni klinci koji se bave sportom, glume, sviraju, pjevaju i uglavnom ne prave ozbiljnije probleme.

– Volio je ljude. Odgojen je i odrastao u višenacionalnoj sredini, iako to za njega višenacionalna sredina nije bila. Nije imao pojam što je Srbin, što Crnogorac, Što Hrvat, Bošnjak. Za njega je čovjek bio čovjek, govorio je Srđanov otac. 

Srđan Aleksić (1966 - 1993) (FOTO: Privatna arhiva)

Srđan je umro na Savin dan, 27. siječnja, ali ono što je prije dvadeset i jednu godinu učinio na trebinjskoj tržnici ostat će u kolektivnoj memoriji kao jedan od najplemenitijih činova vremena u kojem je zlo imalo glavnu i presudnu riječ.

– Sahranili smo njegovo tijelo, ali dušu i plemenitost ostavio je ovom gradu, meni i svojim drugarima. Ostavio je to, kako vidim, i svim ljudima koji mogu osjetiti što je to plemenitost i što je to dobrota. Žao mi je što sam sina izgubio, normalno je, roditelj sam. Nemam nasljednika. Ali želja mi je, kad je već Srđo poginuo, da gajimo plemenitost koja izlazi iz čina Srđove pogibije. Da kao ljudi imamo korist, baš korist od toga, kaže otac Srđana Aleksića. Velika mu je utjeha, ovaj mladi čovjek uistinu se upisao na jednu od rijetkih svijetlih stranica povijesti našeg nesretnog svijeta, što se stisnuo u zajedničkom jeziku i osjećaju jakog antagonizma prema ljudima druge vjere i nacije.

Lupiga.Com

Tekst je objavljen u riječkom Novom listu, a prenosimo ga uz dopuštenje autora