Oduvijek kada bi netko spomenuo Pariz čvrsta puna odlučnosti bih rekla da nemam namjeru, ama baš nikada otići do tog grada, samo zbog toga što je toliko napuhan i komercijalan. No, u horoskopu sam bik tako da je općepoznato poznato da sam vrlo tvrdoglava i pripremila sam svoj stav prije nego što sam se zapravo upustila u iskušenje.

I tako sam ja krenula brzim vlakom (Thalys) iz Rotterdama. Dok sam pročitala svoj Cosmopolitan i usput na brzaka pokupila nekoliko savjeta iz rubrike "savjeti seksologa" te malo otkunjala nekih sat vremena i pri tom usput uslinila svoju susjedu, već su na razglas javili, na francuskom naravno, te na nekom jeziku sličnom engleskom i na nečemu što nije ni blizu nizozemskom, da smo upravo stigli u grad ljubavi ... Pariz.
Hajde, rekoh da vidimo i to čudo!
Na kolodvoru me dočekao moj bosanski Alain Delon....
Čim smo napustili kolodvorsku zgradu odmah smo se našli u centru grada. Nasmijala sam se i znala sam da je ona slika koju sam o Parizu imala do sada - bila totalno pogrešna.

Prvo što se primijeti jeste, naravno gužva koja vlada ulicama Pariza pogotovo na Champs Elysee. Dakle uvijek se nešto događa i ja bih rekla da tamo nikome ne može biti dosadno. Stara pročelja zgrada pokazuju kako iza sebe imaju godine i godine života.
Kafići na Montparnassu glavni su dio grada namijenjen za noćni život. U njima i oko njih može se vidjeti na tisuće nasmijanih mladih ljudi koji ispijaju svoj "jus d'orange" (prosto rečeno za one koji ne parlaju taj zajebani jezik: sok od naranče) i jedu delikatese tipa žabljih bataka (kažu da ih upravo zbog toga neki uvrjedljivo nazivaju Žabarima, te kako je to zapravo slično piletini ... hajde, držat ću ih za riječ).
Slijedeći dan sam posjetila Monmartre, umjetnički kvart gdje uglavnom slikari početnici organiziraju izložbe svojih radova i crtaju portrete turista, što naravno masno naplaćuju i na taj se način prehranjuju. Super je lokacija za šetanje dok uživaš uz melodične zvukove mnogobrojnih uličnih svirača: "Jean-Paule, znaš li onu od Lepe Brene, Pariški lokal?".
Budući se Monmartre nalazi na brežuljku sa njega se nudi nevjerojatan pogled na veliki dio grada. Da bi u tom pogledu uživali što bolje, poduzetni Francuzi postavili su klupice na kojima se ljudi opuštaju na raznorazne načine i uživaju uz još raznorazniju literaturu (ma može i Alan Ford ako baš hoćete!). Nedaleko od tog mjesta nalazi se katolička crkva Sacre Coeur iz 19. stoljeća, koja je ponajviše zbog svoje neobične konstrukcije i ukrasa nešto najljepše što sam vidjela. Najviše me se dojmilo što vas kada uđete u nju, obuzme neki spiritualni osjećaj, bez obzira jeste li vjernik ili ne.

Next step: Eiffelov toranj

Kao što znate radi se o najpoznatijoj građevini ne samo Pariza, Francuske, već cijele Europe, koju je 1889. godine izgradio inžinjer Alexandre Gustave Eiffel. Danas je to zdanje visoko 320,8 metara.
Teško me je bilo nagovoriti na taj korak, jer se stvarno bojim visine, ali hajde, nekako sam ušla u to čudo, iako tek uz uvjet da ne idemo dalje od prvog kata! I .... nisam se pokajala, naravno. Pogled je stvarno nešto posebno i zasigurno do sada nedoživljeno iskustvo, pogotovo noću. Koja romantika!!!! Svjetla Pariza presijavaju se kao najskuplji dijamant ili neki ukras na božićnoj jelki. Noć najbolje pokazuje odsjaj glamura koji ovaj grad pruža. Jednostavno na koju god stranu se pogleda sve sja i svaki dio je priča za sebe.

|
Hotel des Invalides

Napoleonova konstrukcija namijenjena ranjenicima i ostalim borcima, koji su svoj životni vijek završavali obogaljeni na ovom mjestu. Nekada tako tmurno zdanje, sada sja punim sjajem ponajviše svojom pozlaćenom kupolom.

Trocadero

Čuven po glamuroznom koncertu Jean Michel Jarrea, igra svjetla i lasera poznata sa koncerta ovoga velikana electro glazbe.
Kao što rekoh imaš osjećaj da se nalaziš na najvećem božićnom drvcu na svijetu i da je taj osjećaj jedinstven.

Avenija Georges V

Šta da se kaže; najskuplji hoteli, najbutici sa prestižnim modnim imenima. Naravno sve osim šetnje rezervirano je tek onim gostima sa malo jačim kreditnim karticama. Tu možete pronaći i najrestorane u kojima će vam poslužiti najlaganiju večeru, ali uz ne tako lagane cijene.

Aqua Boulevard

Mali raj na zemlji, doduše umjetno napravljen raj, ali ipak raj. Kompleks bazena sa umjetnim tropskim biljem, koji posjetiteljima daju jedan nevjerojatno dobar osjećaj opuštenosti (može se isplivati i vani u jakuzi, a temperatura vode je, normalno, prilagođena uvjetima).

Chantilly

E ovdje ti može zastati dah, jer ulazeći u taj prekrasni dvorac u istoimenom gradiću, danas predgrađu Pariza, pod zaštitom i financiranjem države, dah stvarno zastaje. Kao i u većini dvoraca i u ovom su živjeli razni grofovi i vojvode, ali u ovom slučaju malo poznatiji grofovi i vojvode. Jedan od njih bio je i direktni potomak kraljevske loze, bratić Luja XVI. Nevjerojatne priče koje su izlazile iz usta našega vodiča kroz slikovito zdanje (usput rečeno dvorac smo vidjeli samo jednim dijelom), ulijevale su nam strahopoštovanje. Slike i platna iz XVI stoljeća pa nadalje imena poznatih slikara koja se redaju po zidovima traže veliki respekt. Sam ulazak u dvorac je maestralan, jer ima stvari koje se mogu vidjeti na fotografiji i potom opisati, ali ovo je jedna od onih za koju nemaš riječi kada je vidiš svojim očima. Sala za sastanke i ratne pohode je ogromna i napunjena velikim brojem trofeja iz lovova i raznoraznih ratova te poklonima od drugih poglavica, odnosno plemića koje je tijekom svoga života primio sam vojvoda. Da su u to vrijeme ljudi bili pomalo luckasti govore i neka neobična vjerovanja. Jedno od takvih je i ovo slijedeće. Vojvoda koji je tu živio, vjerovao je da će se kada umre reinkarnirati u konja, te je sebi dao izgraditi najveću konjušnicu koja prima 450 grla!!!! Isti taj vojvoda imao je i oko tri stotine pasa, jer je bio zaljubljenik lova. Danas je tu jedan od najpoznatijih hipodroma Francuske i naravno najveća francuska konjušnica. A da taj dvorac nije mogao odoljeti ni novim umjetnostima kao što je film, dokazuje činjenica kako su u i oko njega snimane pojedine scena filma o Jamesu Bondu, sa Rogerom Moorom u glavnoj ulozi. Eh, kada bi tu zidovi mogli progovoriti, trebalo bi nam nekoliko desetaka godina da nam ispričaju sve što se moglo popamtiti, i to samo one najzanimljivije dijelove.

I tako, nakon moje velike avanture krenula sam natrag za Nizozemsku gdje me je dočekala ona standardna kiša, kao prava dobrodošlica.

Ah ... "Sve što je lijepo ima kraj ..."