Sada kada sam došao k sebi, volio bih u par crta svakog dana opisati put na kojem smo bili... Za početak nam je trebala pašteta u tubi, sredstvo za suho pranje ruku, lanac i lokot, vreća za spavanje i karte... Povratne iz Damaska.

Htio bih dodati da nam na aerodromu Pleso djelatnica nije htjela čekirati kartu do Damaska. Nemate vizu, vaučer, niste pomorci?! Puštam vas do Beča, a od tamo je išlo k'o po loju. Kada smo sletjeli carinik koji je imao štambilj imao je i vremena, a onaj koji je uzimao lovu - 33$ je bio brz. Čim smo izašli na zrak, muha mi je sletil ... a na glavu :) Arapi ne koriste Arapske brojke i dan je bio vruć za popizdit. 

Noćnim vlakom stigli smo u Latakiju. 200 kilometara s vlakom u 1. razredu za 15 kuna. Naše Puljanke su nas dočekale spremne. Dobijamo osnovne instrukcije iz arapskog, te da natpis na krovu minibusa nije reklama nego linija kojom vozi. Motori iznad 150 kubika su zabranjeni. Upoznali smo se s predsjednikom i njegovim ocem koji i skaču iz svake konzerve i praška. Upoznali smo i naše domaćine. Na putu do stana, taksist mi nije dozvolio da si vežem pojas. "No pojas, no!"  

U gradu Latakiji ima Roma. Odmah sam ih prepoznao dok su na semaforu prosili, ali ih nisam fotkao. Deset sati, jutro i sve su trgovine zatvorene. Možda zbog Ramazana? Lutamo po gradu dok su Hala i Leila na poslu. Hala radi u blizini Binaje Muhendesin. Sinoć smo bili u Kasabu na turskoj granici i  svježem zraku. U povratku smo točali noge u začuđujuće toplom moru za 3 sata ujutro.  

Odlučili smo se na izlet do križarske utvrde Qala at Salah ad Din dovršene 1188. godine (nije teško za upamtit godinu). Abu Sale - tata od Saleta nas je otpratio do taksija kako ne bi bilo zabune oko cijene. Naravno da je bilo, ali nije bitno. Bitno je to da smo uzeli i malog Dimitrija koji je brojao do 1000 i koji kaže da "kolko on zna, ljudi mogu spavati cijeli dan."  Za nagradu smo mu ustopali veliki crveni kamion.

Rastajemo se od obitelj Rida na nekoliko dana. Autobusni kolodvor arapskog svijeta po zvukovima se ne razlikuje od tržnice. Čistači cipela, prodavači novina, vojnici ... Jedini sa bradom sam ja. Karta za 200 kilometara me izašla koliko i prtljaga kod nas - 18 kuna. Bus je pun i možemo krenuti 15 minuta ranije? Netko se na bunio na a rapskom, pa smo sačekali još 5 minuta. Na pola puta smo tankali gorivo. U dvomilijunskom Aleppu, nastanjenom 8000 godina brzo smo se snašli jer je bilo vruuuuće. Večerali smo uz "filmske kulise".

Lete dani ... U Siriji je petak neradni dan u tjednu. Tako bi i kod nas trebalo biti. Ana je imala rođendan i bili smo na romantičnoj večeri. Pošto smo se jučer brzo snašli za smještaj, danas smo se "bolje" snašli i promijenili hostel. Duplo jeftiniji,
60 kuna soba. Sada nemamo klimu, ručnike i čiste plahte. Imamo bolj u atmosferu u hostelu i wc u sobi u koji ne smiješ bacati tariguz. I čudan je ulaz u sobu...

Dead Cities su napuštene ruševine do 700 bizantskih gradova, sela i naselja. "Jedna od najboljih slika svijeta kasne antike." Muhamed, Husein i njihov prijatelj su nam bili vodiči. Imaju 10 godina. Njihovu uslugu smo masno platili trima Corny čokoladama. Bili su zadovoljni, ali kao da to nije bilo dovoljno... Kasnije ih je tjerao naš vozač kombija, a i ja sam ih gnjavio kako bi nas pustili na miru. Naprotiv, njih je bilo sve više. U povratku je pak vozač tražio ekstra lovu za naftu. Morali smo ga ignorirati, a dan je bio bez oblačka. Na večer smo upoznali Rabija koji je studirao u Sarajevu 80-ih. Sutra smo kod njega u gostima.

Nedjelja je i sasvim normalan radni dan. Nakon posla Ana i ja smo malo stopali na relaciji između dva gradića Daret Azze i Nahr Afreen. Dobili smo dva soka, orahe, kilo jabuka i dvije karte za bus do Aleppa. Da, tip nas je pokupio, odveo do busa i platio nam karte. Raj za stopere!

Nacionalni muzej - ljubazni vodiči koji diraju svaki izložak, a i onako su originali zdrobljeni u Berlinu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Vruće je. Konobar kaže da je 42°. Ja ga ne slušam, nego maštam o maglovitom jesenskom danu. Na motor bez kacige... Pa,kakav je to primjer? Nudili su i nama takav prijevoz, ali nismo djeca. "La, šukran" - ne, hvala i tako 1000 puta dnevno.

5:30 Taksisti ne radi taksimetar. Znači duplo skuplje ili 10 kuna vožnja. Šest je sati i sjedimo u minibusu za rijeku Eufrat. 6:35 Ana je vozaču očitala bukvicu, te napokon lagano krećemo put Ath-Taura, pa za Qala at Jaabar, tvrđave u Mezopotamijskom stilu. Okupali smo se u 60 kilometara velikom jezeru. Rijeka je tu, polje pamuka, strašilo s "palestinkom" na glavi. Bili smo u beduinskoj kući našeg najdražeg taksista Kasama na kavi i upoznali mu ženu i djecu. Popili kavu, pa dalje na put do Palmire po autocesti. Vožnja po autocesti je puno ležernija nego kod nas, tako da je vozio pa zaustavnom traku u suprotnom smjeru radi benzinske crpke na toj strani. Duplo znojniji ...

Qala at Jaabar, tvrđava u Mezopotamijskom stilu. 

Buđenje u 5:00, za pola sata smo na ruševinama i čekamo sunce u 5:50. 

Zatim smo prošetali do utvrde i za sat vremena bili na vratima koja se otvaraju nešto kasnije. Čekajući smo dremnuli malo, a kada se i tada nije nitko pojavio zaključili smo da bi bilo glupo zakasniti na doručak. Masline na tri načina, turistički kruh, crni čaj i lebne-ocijeđeni jogurt s maslinovim uljem. Jaje. 

Hama - 2. veljače 1982. Počinje 21 dan rata. Represija režima brutalno demonstrirana. Povijesno središte je zbrisano zajedno s 10 000 - 25 000 ljudi ... Za sve koji žele znati više, googlajte. Mi smo se čudili kotačima za navodnjavanje veličine četverokatnice. Ovaj Norias je iz 13. stoljeća i ima ih još 17 od 30-ak tada izgr ađenih. Dok se okreću proizvode neobičnu buku. Zatim smo išli na izlet. Napravili sendviče i kupili sok. Apamea - kilometri rimskih ruševina koje ne mogu više gledati. Musyaf 40 kilometara i Krak des Chevaliers 130 kilometara dalje su križarski dvorci 800 godina stari i nevjerojatno dobro očuvani, jasno nisam sve fotkao. Nešto se mora obići i u miru razgledati.  

Ponovo njihova nedjelja na naš petak koji je izgledao ovako;

6:00 taksi

7:00 vlak

10:30 bus

11:00 bus

13:00 bus

14:00 ručak

16:30 bus

17:30 taksi, granica sa Jordanom

19:30 taksi

21:30 taksi

Total: 360 kuna zajedno za cijeli taj put.

Najluđi taksista je bio onaj pogranični koji nas je prebacio preko grane i očito je specijaliziran za to, a kada smo se dogovorili za preći granicu tip predlaže da Ana ili ja odemo u drugi auto (odvojeno) za istu cijenu. Svašta, da bi zatim pokupio i trećeg, još je i cigare švercao ispod svog sica. Vidjeli smo Bosru s rimskim ruševinama i predivno rimsko kazalište izvan kojega se snimao Ben Hur. Večer provodimo u Amanu. Clif hostel koji smo jedva našli, a kako je samo bio prljav ... Jako, ali ponovo super atmosfera. Zato ja rijetko spremam po stanu.  

Trk u mjenjačnicu po dinare, zatim doručak u hotelu gdje je Balenović četiri mjeseca ranije odsjeo. Amman je sređeniji od sirijskih gradova. Auti su noviji, bez silnih svjetlucavih dodataka. Vozači ne koriste trubu bez prestanka, pa odmaram uši. Zgrade imaju ogromne kućne brojeve. Kasnije smo se bućnuli u vruću juhu od Mrtvog mora i platili 30 eura dvije ulaznice. Da je barem bila riblja juha, ali nema riba. Okus je slaniji od soli i gorak poput cerumena iz uške. Nogom teško možeš do dna, jer te diže i kupanje brzo dosadi ako nemaš nešto za čitanje. S druge strane obale je Izrael i njihova politika.  

Na godišnjem, a svako drugo jutro se u šest sati pogađam s taksistima za cijenu vožnje. Prehodali smo Petru, imam žulj na malom prstu koji podsjeća na raka samca i moruzgvu. Uglavnom, po mrklom mraku smo napustili zaboravljeni grad koji je 1812. godine ponovo otkriven. Ozbiljniji promatrač na slici može uočiti "Riznicu" uklesanu u živu stijenu. Ana se cijeli dan nije mazala zaštitnim faktorom. To ne liči na nju. Ja sam zaključio da više volim prirodu nego grad.

Ozbiljnija promatračica može uočiti da je bilo nešto i za ženski svijet. 

5:50 buđenje i izlet u prirodu. Stižemo u zaštićeno područje Wadi Ram oko 9 sati. Vodit će nas Zidanovi ljudi. Skupilo nas se oko 15 ljudova i čekamo polazak. Moram ponovo pogledati Lawrence of Arabia, pamtim scenu živog pijeska. Kažu da je film sniman na ovom području.

Majstor pali jeep na žice. Malo smo se drmuckali, malo smo se vozili u oblaku prašine vozila ispred nas i malo odmora.

Brat bratu, da su nas samo do ove crvene dine doveli, izlet bi se isplatio. 

Trebalo se zatim odmoriti. Dokoličarenje u sjeni i spremanje za zalazak sunca. Za večeru u šatoru samo imali pečenu kokoš - faruž na njihovom jeziku, kromipr i luk, te riža i đuveč na našem jeziku. Zatim svirka (arapska lutnja i tarabuka) koja mi se nije dopala. Izdržao sam dok se nije počelo pljeskati u ritmu. Va ni me razveselilo izbušeno noćno nebo sa razderanom mliječnom stazom. Pola mi je bilo dosta.  

Jutro, nakon mirne noći. Zapravo rana zora... Tenisice pune pijeska, doručak u sjeni. Sunce vreba. 

Autostop od Wadi Ram do Ammana, skoro u komadu 300 kilometara. Stopamo zajedno s Andyjem iz Californije. U Ammanu pogađamo 10 posto nižu cijenu za taksi od busa, ali ne bi on na vrijeme da krene, već izvodi bijesne gliste, samo kako bi još nekog utrapio. Prelazak granice sa Sirijom u devet točaka.

1. kontrola  - OK

2. kontrola - OK

3. kontrola - plati izlaznu vizu 8 jordanskih dinara = eura i sada smo bez dogovorene valute plaćanja taksisti. Ani ide para na uši. Odlazak u mjenjačnicu gdje po tečaju na grani plaćamo novu cijenu puta. Dobro

4. kontrola - OK

5. kontrola - sada smo Rusi.

6. kontrola - na izlasku iz Sirije smo platili 100 kuna i rečeno je da imamo džaba povratak u državu. 66$ nije džaba. Ani ide para iz ušiju. Mene je strah da ne ode u zatvor.

7. kontrola - nemamo ništa za prijaviti.

8. kontrola - taksist malo priča s carinikom.

9. kontrola - opet spikica

Dolazak u Damask i smještaj na krovu. Raj! - dvije osobe 90 kuna s doručkom.

Ova fotka mi se sviđa, jer se može vidjeti u pozadini siva masa koja se proteže do pola brda. To se Damask širi... Dan je obilježio posjet nacionalnom muzeju. Studenti i domaći ljudi plaćaju upad kunu. Ostali 15. Završio sam s razgledavanjem totalno iscrpljen. Kava u modernom-šminka baru i tu smo kao doma, što je opuštajuće premda smo za te pare mogli dobiti tri obroka u restoranu od sinoć u kojem smo se prejeli. U ponoć su stigle naše Latakijke Hala i Leila, te Saleh i Hamude. Zatim oni idu po Jasminu na aerodrom koja stiže iz Pule, a Ana i ja u hostel. Taksist kod pogađanja cijene za u hostel je izvalio "No money". Pokazao sam mu 50 lira i on ponovi isto. Na kraju je bio zadovoljan ;)  

Došla je Jasmina. Slatko se naslađujem njenom čuđenju svijeta kojeg otkriva. Podvalili su mi 1.5 litru vode iz pipe, po cijeni "originala", ali sila Boga ne moli. Skok do džamije, pa na oproštajno pivo u park. Na aerodromu nisu tražili izlaznu vizu, a obećali su nam, stoga ako netko ide u Siriju imamo 50 eura u Siri jskim lirama. Dovoljno za 300 kilometara taksijem.

Autor and photo: Marin Goleš/Lupiga.Com