Sjajan grad, a što drugo reći.

Prva činjenica s kojom morate računati je: gradski sam  štakor do dna duše, jedan od onih što prvo u selu zamijete smrad, onih što na povratku u Zagreb otvore prozore i duboko udahnu smog. Jedina vrsta turizma koja me zanima je urbani turizam, svaka čast lijepim krajolicima nad kojima uzdišu turisti, pokazujući kasnije krasne slike nekog alpskog vrhunca na kojemu su se smrzavali. Takve stvari nisu za mene. Dajte mi zato grad, prljav, užurban, živ,...što kaotičniji tim bolje. Beograd je upravo zato bio ljubav na prvi pogled. Gužva i kaos kojeg stvara dva  milijuna ljudi, a dva milijuna ljudi priča više priča nego najživopisnije  ubavo seoce na svijetu.

Bili smo upozoreni odmah: Beograd nije neko mjesto u kojem stvari funkcioniraju na normalan način. Beograd je nervozan i opušten 24 sata dnevno; prva stvar koju smo morali zaboraviti je stizanje na vrijeme. Nakon prvog dana shvatila sam da je ZET jedno divno poduzeće koje funkcionira da ne može bolje jer...

gradski prijevoz

 Samo na tu temu mogao bi se  napisati poduži roman, a nemam takvih pretenzija tako da  ću cijelu stvar skratiti na najmanju moguću mjeru.  U beogradskom prijevozu sve je moguće, potpuno je normalno  da  sjednete na autobus i završite na nekom desetom mjestu, da čekate tramvaj, a dočekate trolejbus. Moguće je vidjeti tramvaje koji inače ne postoje i za koje nitko sa sigurnošću ne zna kuda voze. Za vrijeme trajanja sajma učestalo smo sretali tramvaj broj 13, ljubazni domaćin se kleo da tako nešto još nije sreo i da ta linija ne postoji u normalne dane (pod pretpostavkom da takvo nešto u Beogradu stvarno postoji). Netko hrabar  upustio bi se u vožnju trinaesticom, a mi smo već kasnili na neki dogovor. Moje snalaženje u prostoru je takvo da me se može kao Ivicu i Maricu odvesti u šumu, izgubim se u roku 5 minuta. Nije da se opravdam, ali izgubim se i u Zagrebu koji je prema Beogradu malen grad, svaka čast avanturizmu, ali s nekim stvarima se bolje ne zajebavati. Tamo ne postoji jedan gradski prijevoznik, a moguće da čak i ne postoji stalan broj prijevoznika. Devedesetih godina svatko je mogao kupiti bus i postati prijevoznik, mnogi jesu i tako na koji god bus sjeli firma je druga. Gradski su samo tramvaji i trolejbusi. Nema riječi kojima se može opisati kako taj prijevoz izgleda, jedino što mi sad pada na pamet su Krstić i sin (iz 'Ko to tamo peva), ali da ne bi dobili krivu sliku, to sve izgleda mnogo gore. Bilo gdje na svijetu ti trolejbusi i tramvaji bili bi prestari čak i za tehnički muzej. Što je najbolje čini se da nitko to više ne primjećuje, ljudi navikli oprezno ulaziti u tramvaje i pripaziti gdje stoje u njemu jer pod baš i nije najsigurniji....ponegdje ga skrpali, ali svejedno.

 Srećom, taxi je jeftin. Izgleda kao i javni prijevoz, ali  za dvadesetak kuna može se stići bilo kuda. Samo treba izabrati jednu od taxi službi koje se nude. Nema tamo samo 970 na kojem se uvijek netko javlja, otvorite novine i krenete zvati redom, ako se ne javi nitko na prvoj, drugoj,...,   nema veze ima ih preko deset, a neke službe čak nude popuste. Većina taxija već odavno nije za ništa drugo nego za baciti na smeće, ali nema veze ako krepa negdje putem lako se nađe drugi. Jednom smo prilikom ulovili neki kojem nisu radile kočnice tako da je na svakom semaforu taksist gasio auto ili potezao ručnu, ja sam naravno umirala od smijeha na zadnjem sjedištu dok je domaćinu bilo grozno neugodno, jer Zagreb je kao centar kulture i mi smo svi odreda fina čeljad nenavikla na ovakav tretman. Dodajte još k tome i građevinske radove u centru grada koji izgleda kao na ovoj slici, možete dobiti sveukupni dojam.

knjižare i antikvarijati

Zapravo Beograd ima svega previše za tjedan dana, previše mjesta na kojem bi bilo zgodno popiti kavu, previše knjižara u koje bi se moralo ući, i pogotovo previše antikvarijata. Već nakon tjedan dana počela sam se baviti mišlju da prodam bubreg i s pola para kupim sve knjige koje bi bilo Zgodno Imati i One Bez Kojih Je Nemoguće Živjeti.  S ostatkom para iznajmila bi šleper da to svo čuda knjiga spakiram. Ne samo da postoji knjižara na svakom uglu, nego postoje i neke koje rade do ponoći i kako da onda ne budem totalno izbezumljena. Sad kad pogledam bila sam izbezumljena cijeli tjedan. A tek kad pohlepa proradi... Ustaneš, odeš na sajam prema kojem Interliber izgleda kao loš vic, provedeš tamo pola dana pokušavajući se sjetiti gdje si nešto vidio što Naprosto Moraš Imati i nakon svega odlaziš na kavu u grad. Sto knjižara te zove, i mora se ući u ovu, onu, pa onda još samo ovu, i samo ćemo malo pogledati...Nakon preračunavanja sve ispada skoro badava i onda se počinjem tresti i stvari izmiču kontroli...još ovo, ma još samo ovo i ...ova je stvarno zadnja, ali samo da još pogledam malko... na kraju dana istegneš leđa da taj dnevni ulov dotegliš do doma, do stana čiji pogled s prozora možete vidjeti na ovoj fotografiji. Pogled na kraj Beograda!

pušenje

Druga stvar koja me oduševljava, svuda se može pušiti, u apoteke nisam ulazila, ali nakon svega ne bih se iznenadila da na pultu ugledam pepeljaru. Čini se da su i nepušači u Beogradu tolerantniji. Navikli se jadničci da svi oko njih puše, jasno im je ako preživljavaju sav taj smog da je pasivno pušenje naspram toga ništa. Začudo tih dana oko mene kao da se odvijao neki nereklamirani summit nepušača. Zamisli ironije: u zemlji sa najviše pušača ja baš naletim na više nepušača nego što sam ih upoznala u životu. Možda ni statističarima nije više za vjerovati. Shvatili ljudi da ako negdje dozvoliš pušenje ljudi (čitaj pušači) će se malko duže zadržati i možda ostaviti neku lovu. A zdrav život, ma kakav zdrav život, od nečeg se mora umrijeti da li će to biti rak pluća ili nešto drugo posve je svejedno.

klopa i pare

Zapravo ne mogu biti posve objektivna kako je stvarno u Beogradu, kad putuješ imaš više para nego inače. Odvojiš, skupiš i ideš se provesti. To imanje para u Beogradu je sjajna stvar, tisuću kuna za tjedan dana je više nego dovoljno za vrlo dobar provod (otišla na Interliber, našla 5 knjiga koje bih voljela imati-1000 kuna).  Pod tim mislim da je posve svejedno koje piće sa cjenika naručuješ, na primjer, martini  7 kuna, pa naravno da može. Još ti ga donesu u martini čaši sa šećerom na rubu, a konobar samo što se na baca na koljena. Tako dobru uslugu nigdje nisam vidjela. Kod nas moraš prvo ostaviti hrpu para, dolaziti na kavu na dnevnoj bazi da bi se konobar prema tebi ponašao kao prema ljudskom biću. U Beogradu vlada raj za goste. Svi su ljubazni,  neki čak i pretjerano. Normalna stvar je da ti objese kaput na vješalicu i pridrže ga kad odlaziš, još ti se nasmiješe, pitaju kako si se proveo ...nećemo biti naivni i misliti da je to zato što su dobri i ljubazni po prirodi, znaju oni dobro ako budi takvi vjerojatnost da se vratiš  veća je sto puta. Prvih dva dana bila sam silno razočarana kavama, sve jedna lošija od druge, kvaliteta  nije u nikakvoj vezi sa cijenom, ona za 40 dinara nije nimalo lošija od one za 80. Kava za 80 dinara (malo više od 8 kuna) je vrlo skupa, ali nisam mogla odoljeti da ne sjednemo na splav uz Dunav (ili je možda bila Sava) i na suncu nedjeljnog poslijepodneva srčem kavicu i gledam neke navodno rijetke ptičje vrste. Uz rijeke je neki posve drugi svijet, skoro kao da si na moru, mir, tišina, brodići, sunce na vodi, miris fiš-paprikaša....
...a jede se stvarno dobro, i jeftino. Namjerno se nismo hranili po nekim šik restoranima. Pretpostavka je bila da su oni svuda u svijetu isti, naš cilj su bili mali restorani s tzv. domaćom kuhinjom. Jedan od takvih je Zora, restoran koji kako je rekao konobar postoji od 1836., a izgleda kao da ga od tada nisu sredili, navodno je zaštićen. Zora izgleda tako da ni u ludilu čovjek unutra ne bi ušao, osim ako se nije zaželio neke istočnjačke kuhinje što na meniju nudi štakore i žohare. Kuhinja je nadoknadila sve zamjerke na uređenje interijera (prilažem fotku). Kod domaće klope postoji problem  šifriranih imena, npr. Nemam pojma što bi trebala biti  rolovana vešalica (otprilike nešto kao s gornje fotografije), glava u škembetu ili uvarak. Za glavu nismo imali hrabrosti, ali teleća čorbica je bila odlična, nakon toga malo pohovanog kačkavalja i pohovanih škembića (koje nismo htjeli, ali eto konobar se nije dao smesti), junećeg gulaša i šopske salate, sve odlično, na kraju dobiješ račun nakon kojeg se ne onesvijestiš-ručak za četvero sa pićem oko 120 kuna. S takvom klopom mislim da bi za dva mjeseca izgledala kao otjelovljenje zdravlja, znate ono: rumena i jedra kao jabuka. Ovako svi misle da sam pod a) smrtno bolesna ili pod b) da mi majka loše kuha. Gdje god se okreneš miriši neka klopa, najčešće meso; oduševio me lanac mesnica koje rade od 0-24, reklamni slogan nenadjebiv: Šta je kesa bez mesa! Mislite si vi što hoćete mene nije teško oduševiti, dajte mi samo nešto dobro za popiti, pojesti i ako još mogu pušiti svuda...ima nekih prednosti kad je čovjek skroman po prirodi.
Dugo mi je trebalo da sredim sve dojmove u glavi. Zato  ne znam kako je stvarno u Beogradu, meni je bilo odlično. Kupila sam hrpu knjiga, obišla neke zakon izložbe, a imali smo stručno vodstvo u liku Ješe Denegrija (odveo nas u muzej sa fotografije, Muzej savremene umjetnosti i neradni dan, a ja nikad bila u  muzeju u neradni dan, sada mogu reći da sam vidjela kako izgleda kaos postavljanja izložbe), upoznala neke stvarno zgodne ljude, većinom mlade anarhiste, malo spavala, a puno se smijala. Došla kući, podijelila poklone, otvorila fond za otići opet i....puno kasnije napisala loš putopis (samo zato da Fuka ne mora više gledati moje fotke na desktopu i da odradim obećane zadatke u ovoj godini).