Dok je Edo došao uzeti pare sarajevskoj raji (šala mala), mi smo, ekipirani s Dankom i Tomislavom, došli potrošit', što više, što brže, da uz pjesmu, osmijehe, vino, rakiju, Sarajevsko pivo i baklave dočekamo novu godinicu. Ne znamo gdje je odsjeo Edo Maajka, ali mi smo ugošćeni u ulici Sulejmana efendije Musića, u kvartu zvanom Švrakino selo, u rezidenciji D.-a, visokog dužnosnika Vlade Federacije BiH.

Švrakino selo manje je poznati sarajevski kvart, ne spominje se baš u pjesmama sarajevskih bendova i u tekstovima publicista i pisaca, za razliku od njemu susjednih, Dolac Malte i Alipašinog polja. Za pronaći ga, potrebno je pogoditi zgradu televizije, koja je opet prepoznatljiva po fizionomiji savršenog atomskog skloništa, pa onda "lijevo", ubrdo i  - tu ste. Ako se raspakirate baš u efendije Musića 5 - oprez, vodovodne instalacije nisu u najboljem stanju, postoji mogućnost da potopite komšije. Naravno da smo mi to morali sami iskusiti i možemo Vam reći da tada ne pomaže ni isprika.

- Ispričavaj se ti materi svojoj! - rekla nam je komšinica, kojoj je naša vodena stihija izgleda oborila strop.

Sarajevo nas je na staru godinu dočekalo u temperaturnim uvjetima, koji se u zapisnicima s nogometnih utakmica naziva "optimalnim" - što znači ni prehladno ni pretoplo. Iskoristili smo to za jaki  presing po glavnim gradskim arterijama. Brzo smo se prebacili na Baščaršiju kako bi napunili baterije ćevapima kod "Želje". Za vaše izvještače i tjelohranitelja Danka (tjelohranitelja u smislu da je platio račun) pronađena su tri mjesta u uvijek punoj, najpopularnijoj i najboljoj sarajevskoj ćevabdžinici. Osim neosporne kvalitete, u prilog joj ide i, u usporedbi s drugim zalogajnicama, ekstremna brzina posluge.

Nastavili smo do vrha Baščaršije, gdje smo nakon mukotrpnih pregovora povoljno pazarili plavi dres "Željezničara" s brojem 10, a onda, niže u centru, negdje oko Narodnog pozorišta, pronašli klub "Max", za kojeg će se kasnije pokazati da ulazi u povijest kao poprište našeg vrhunaravnog dočeka Nove godine. Iako je Max ograničio broj gostiju, za našu delegaciju našlo se šest pozivnica. Isprsio se gazda Zlaja. Svaka čast, pogotovo ako se zna da smo banuli s neba pa u rebra i posebno ako se ne zna da mu je jedan od Lupiginih kolumnista, nehatom, odvalio vrata na WC-u. Kada osvojimo vlast u Hrvatskoj, Zlaju i njegovog ortaka ćemo staviti za ambasadore u BiH.

Zadnji radni dan u 2003. izmamio je na sarajevske ulice veliki broj ljudi. Teško se probijamo gradskim šetnjicama koje su, kao i dobar dio ostalih najvažnijih ulica u centru, u odličnom stanju, lijepo uređene i čiste koliko mogu biti, uključujući i nesretnu Vase Miskina Crnog. Dućani su, međutim, uglavnom prazni, kafići nešto puniji. Reklo bi se, tipičan srednjoeuropski postsocijalistički grad s umornim tramvajima i šinobusima, šizoidnim vozačima, napadno sređenim kokama, vrištećim bilbordima i džambo reklamama zapadnih brandova. Reklo bi se, kažemo, da nije riječ o gradu koji je
u bivšoj Jugoslaviji uživao poseban status, sastavljen od istih ili sličnih sastojaka kao i sama bivša država, ali na jedan savršeno nesavršen način, kako je, mislim, negdje zapisano. Ili, napravljen  i predstavljen po mjeri serioznog sarajevskog duha, čije rekonstruiranje nije cilj ovog teksta, makar moramo priznati da smo u potrazi za njim i stigli u ovaj grad, pa, ako je dopušteno reći, čak ga i napipali u neposrednosti Sarajlija, njihovim blagim i lukavim dvosmislenostima, odsustvu bilo kakve nasrtljivosti i samoobožavanja, čak ni one uobičajene za bilo koji drugi grad, sadržane u grafitima i nazivima kafića. 

U toj potrazi za nečim što bi se dalo nazvati duhom (predratnog Sarajeva), pičeći uz Miljacku, Wilsonovim šetalištem, došli smo do čuvenog kafića "Tito". Uređen je kompletno u stilu narodnooslobodilačke borbe, kao neka vrsta posvete "najvećem sinu naših naroda i narodnosti". Na jednom od zidova nacrtana je mapa jedne od neprijateljskih ofenziva s položajima i pravcima borbenih djelovanja partizana i okupatora s njihovim pomagačima, ustašama i četnicima. Komentiramo kako je ovaj kafić, njegovih dvadesetak kvadrata, jedino što je ostalo od nekada goleme posvete narodnooslobodilačkoj borbi, barem u Hrvatskoj i BiH. Kakav nevjerojatan kontrast.  S jedne strane, u Hrvatskoj, iz koje smo došli, Thompson  pjevajući ode notornim koljačima puni stadione i dvorane, oblikuje društveni ukus i standarde, a ovdje, u Sarajevu, kraj Miljacke, kafić "Tito", skromna i plemenita oaza boljem dijelu prošlosti ovdašnjih prostora. Ma ponekad čovjeka stvarno mora biti sram zbog nekih stvari s kojima ima tek zavičajne veze.

Navečer u "Maxu" skroz solidan provod, ni po čemu različit od dana kada se ne slavi Nova godina. Zato je vani pravi festival pucnjave. Petarde i rakete prodaju se na tezgama po ulicama kao ljeti sladoled. Poseban specijalitet brojnih mušterija je - petarda u praznoj boci "Sarajevskog", pa koga krhotine ošinu po nogama, najebo je ... U pola četiri masa ljudi po ulicama, trešti muzika s razglasa, a na obali pronalazimo otvoren restoran "Dva ribara". Večera u četiri ujutro, nije loše za uvod u Novu godinu. Kasnije saznajemo da je riječ o jednom od kultnih sarajevskih restorana. Ne živi se, očito, na staroj slavi, nego se radi i kada bi i najveći profesionalac "halalio" posao.

I nakon cjelodnevnog zavlačenja ruke u novčanik nikakav problem nije platiti taxi da se supijana bratija, u novogodišnje jutro, sigurno vrati na Švrakino selo. O cjenovnim prilikama u Sarajevu, dovoljno svjedoči ova slika - kada bi se Vaši reporteri u Zagrebu toliko vozili taksijem, zorili po zdravljacima, klubovim i kafićima i nakrcavali po dragstorima, kao što su činili u Sarajevu, u roku odmah mogli bi zapjevati onu Štulićevu "Bankrot mama".

Dunga u uobičajenoj pozi