Pisati o Sarajevu i Bosni i Hercegovini danas se više ne može bez spominjanja triju naroda koji u njoj žive. Navedeni po brojnosti i golubovi na grani će znati da je riječ o Muslimanima, Srbima i Hrvatima. Bosance se kao narod ili naciju najčešće spominje u vicevima ili pjesmama. Bosanca opjevanog u pjesmi Bijelog Dugmeta „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“ svaka ozbiljnija demografska statistika neće uzeti u obzir, iako bi mu svaki kriterij koji se poziva na mentalitet svakako podario legitimnost. Međutim, reći da u Bosni i Hercegovini žive Muslimani, Srbi i Hrvati daleko je nepreciznije, nego priznati Bosance kao nacionalnost. Prije svega, biti Muslimanom oznaka je pripadnosti jednoj vjeri, islamu, a ne nekom narodu. S druge strane, nije riječ o Srbima i Hrvatima koji su se doselili iz matičnih država Srbije i Hrvatske, već o autohtonom srpskom i hrvatskom stanovništvu koje tu živi stoljećima. Pa tako, nastavljajući ovu svojevrsnu heideggerovsku analizu dolazimo do upute da bi puno preciznije bilo reći da je Bosna i Hercegovina država, zapravo, ovih triju naroda: Bosanskih Muslimana (otud Bošnjaka, a Bošnjaci su već nacionalnost), Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, dakle, jednostavno vezati uz nacionalnost i prefiks „bosanski“ kao što se i uz Hrvate koji žive u okolici Gradišća, danas u Austriji, vezao prefiks „gradišćanski“ pa ih nazivamo Gradišćanskim Hrvatima. Međutim, ni to nije sve. Dvojnost naziva države (Bosna i Hercegovina) tjera nas da do kraja budemo pošteni i priznamo odatle izvedene dvojnosti svake nacionalnosti koja živi u njoj. Odatle ćemo još imati i Hercegovačke Muslimane, Hercegovačke Srbe i Hercegovačke Hrvate. Upravo dvojnost naziva države napose otkriva i dva vladajuća mentaliteta u naroda koji u njoj žive: bosanskog i hercegovačkog, a koji spomenuti narodi međusobno dijele. BiH je otuda složena i kompleksna država s kojom treba pažljivo ''rukovati'', gotovo bi rekli „u rukavicama“, pogotovo ako se potegne jedna ovakva priča o nacionalnostima. Moje, pak, općenito stajalište o nacionalnostima je više ideološkog, a odatle metaforičkog tipa; govori da i tu postoji neka podjela. Pa tako, postoji svijetla strana nacionalnosti odnosno „svijetlo“ osjećanja pripadnosti svojoj naciji i ono drugo – tamno. Nema tu mnogo filozofije: svijetla strana spremna je na suživot i učenje od drugih naroda dok tamna u drugim narodima vidi potencijalnog neprijatelja i nikad nikome nije spremna do kraja vjerovati. Nije teško pogoditi koja je strana nacionalnosti odgovorna za rat koji se dogodio na ovim prostorima.

I kako je to kada se odlučite u ovom vremenu jedan dan provesti u Sarajevu i njegovoj okolici? Imali smo detaljno razrađen plan. Najprije svratiti do Visokog i uvjeriti se u egzistenciju visočkih piramida, zatim se u Kiseljaku napiti izvorne istoimene mineralne vode, potom pohoditi vrelo svih vrela – ono Bosne – te naposljetku pojest ćevape na Baščaršiji kod nekog uglednog ćevabdžije. Jedan dan, baška, za provedbu takovog plana trebao je biti dovoljan.

U Bosnu ulazimo sa sjevera, kroz nekad najrazvijeniju, a danas možda najzapušteniju bosanskohercegovačku općinu – Bosanski Brod. Tko je nekad živio u Bosanskom Brodu danas zna koliko je grad izgubio u odnosu na stanje prije rata. Nevjerojatno, ali danas Bosna i Hercegovina kao da započinje tek od Dervente, tu mislim na onaj njen živi dio jer je u ovom poslijeratnom dobu Bosanska Posavina u svom najvećem dijelu pusta zemlja, gotovo bez ljudi. Što se dogodilo narodima u toj državi, to pitanje vas počne proganjati čim se nađete u njenim vrletima. Jer, što pronađete? Bosanski Srbi su, eto, zaposjeli područje koje je većinski hrvatsko poput Bosanske Posavine, Bosanski i Hercegovački Hrvati su se dograbili Drvara i Grahova, mjesta s većinskim srpskim stanovništvom, Bosanski Muslimani su od strane Bosanskih Srba protjerani iz istočne Bosne da bi naselili većinska srpska mjesta oko Sarajeva, poput Ilidže i Vogošće. Čak je i opasno o ovome pisati jer bi vas povjesničari sva tri naroda, a i komentatori ovog putopisa sa svojom tamnom stranom nacionalnosti, možda mogli prozvati zbog nepriznavanja njihova "prava" na spomenute krajeve. Dobronamjerni čitatelj bi, pak, uočio da ni pisac ovih redaka nije u svemu nepristran i ne može biti jer je Hrvat ... I što sada, crni Augustine, identitet svoj kriješ, ali nacionalnost u ovom vremenu ne možeš ... 'Ali ja bih govorio' - tiho zavapiš – 'samo o onoj svijetloj strani nacionalnosti, o tome da nikome ne treba predstavljati teret to što jest Musliman, Srbin ili Hrvat u Bosni i Hercegovini jer svijetle strane sve tri nacionalnosti govore, zapravo, jedno te isto: BiH je zahvaljujući svojoj kompleksnoj etnološkoj strukturi potencijalno kulturom najbogatija zemlja svijeta' – treba to iskoristiti.

Visoki libijski islamski dužnosnik posjetio je Sarajevo prije nekog vremena. Za BiH televiziju dao je nezaboravnu izjavu u kojoj savjetuje Bošnjacima kako trebaju njegovati moderni islam, koji će biti osjetljiv u odnosu na europsko okruženje u kojem se nalazi, islam koji će biti most prema drugim religijama, nacijama, kulturama. U tom trenutku, kao da je jedna zraka svijetle strane nacionalnosti proparala zrak vladajuće tmine u odnosima bosanskohercegovačkih ljudi. Tamna strana nacionalnosti želi obrnuto, da ovaj islam ovdje postane najzadrtiji jer se nalazi u, od njega prepoznatom, neprijateljskom okruženju ... Biljana Plavšić, za vrijeme rata visoka dužnosnica u vlasti Bosanskih i Hercegovačkih Srba, na sudu u Hagu pokajala se s obzirom na odgovornost koju je u ratu imala u okviru vlasti tih istih bosanskih i hercegovačkih Srba. Kaznu izdržava u nekom švedskom zatvoru. Za mene je to primjer „probuđene“ svijetle zrake nacionalnosti s obzirom na nekog tko je dugo vremena bio pod utjecajem svoje tamne strane nacionalnosti. Suživot, ali nažalost tek dijela Bosanskih Muslimana i Bosanskih Hrvata koji je vladao tijekom cijelog rata, još jedan je primjer svijetle strane nacionalnog osjećanja, pa makar on uključivao samo Posavljake. Da ne bi ovaj tekst završio u ispraznom politiziranju na kojeg čovjeka svako malo Bosna i Hercegovina svojim trenutnim stanjem zavodi - vraćam se našem putovanju.
 
U Visoko stižemo oko 10 sati izjutra i idemo ravno k piramidi Mjeseca jer tamo bez problema možemo parkirati. Starac kraj ceste koji se pojavio iznebuha pokušava nam prodati malu brošuru o tom nedovoljno istraženom fenomenu koji zvuči fantastično – Bosanska dolina piramida. Traži deset konvertibilnih maraka; spuštamo na pet, ali nemamo sitnog. Međutim, on ne prima kune. Prije će odustati i po dobrom bosanskom običaju brošuru nam dati džabe, nego, eto, uzeti kune. Na kraju, tako i biva.

- Bosanci su labilni ljudi – domeće rođo moje žene, vođa cijelog puta, rodom iz Kaknja – brzo se predomisle.

Međutim, mene je više zaintigrirala činjenica zašto starac nije želio uzeti kune, nego što nam je brošuru dao džabe. Jer u tom naoko bezazlenom odbijanju novčanica ipak strane države meni se učinilo kao da sam naišao na onaj procjep u bosanskoj duši koji se stvorio ratom i koji ima za posljedicu tu nepriličnu suzdržanost i nepovjerenje bosanskog čovjeka, a koji sam sada počeo slijediti i s nelagodom u srcu slutiti kuda će me odvesti. Na platou na kojem su se obavila prva iskapanja na Piramidi Mjeseca slušamo Irfana, dječaka od 12 godina koji nam dobroćudno, sa svojim fascinantnim bosanskim naglaskom govori o Bosanskim piramidama: Piramidi Sunca i Mjeseca; Piramidi Zemlje i Zmaja te konačno i one najmanje - Ljubavi. Piramide su stare, procjenjuje se, „deset do dvanaest hiljada godina“. Dok govori podsjeća me na film „Ovo malo duše“ i njegovu završnu scenu u kojoj Sabrina Sadiković (Senada) objašnjava Davoru Janjiću (Nihad) ono što joj je profesor u školi samo potvrdio, naime, kako je Sunce daleko veće od Zemlje dok je ovaj zapravo čekao da mu izrazi ljubav ...

- 25.-og je konferencija na kojoj će se odlučiti ko će platit' iskapanje – završio je konačno Irfan svoj naučeni govor.

Kasnije, dok smo razgovarali o Irfanu, bez krzmanja rekoh kako ga u budućnosti vidim na nekoj međunarodnoj konferenciji o Bosanskoj dolini piramida kao uglednog znanstvenika koji govori o njihovom porijeklu i važnosti samo na još učeniji način, nego što je to nama danas govorio. Rođo moje žene me poklopi te reče da ga on prije vidi kako na ovom istom mjestu prosi i šibicari. Šta ti je Bosna u svojim krajnostima! Međutim, u pogledu egzistencije visočkih piramida, u našem malom putujućem društvu, isprva nije bio uspostavljen konsenzus. Brat moje žene zastupao je tezu da svaki sloj zemlje sa sobom nosi iste ploče jer je sediment stijene upravo takav da podsjeća na uređenu i oblikovanu ploču. Moja žena, pak, tvrdila je da su te ploče pod našim nogama u najmanju ruku „barem ljudski oblikovane“ i da u to nema sumnje.

Bilo kako bilo, kad smo krenuli dalje put Kiseljaka od svakog narednog brda na koje bismo naišli učinila bi nam se skrivena piramida. To je dovelo do konačne teorije nas koji smo u tom trenutku putovali u jednom malom autiću u jednom malom kutku zemljine kugle: da se čini nemogućim da je oko Visokog toliki prazan prostor bez brda ako je istina da su na tom mjestu podignute piramide od nekog drugog materijala osim zemlje. Prije će biti da je netko postojeća brda bio pretvorio u piramide opasavajući ih onim lijepo oblikovanim pločama, kopajući tunele, bunare i tome slično. Tako, u dobrom raspoloženju pristigli smo u Kiseljak i napili se s izvora u centru grada prave izvorske mineralne i nadaleko poznate kiseljačke vode. To nije bilo sve. Kupili smo i u slast pojeli poznate kiseljačke pogačice s kajmakom. U Kiseljaku ništa ne podsjeća da je ovdje rata ikad bilo. Polako ćutimo središte Bosne kojem se približavamo. U automobilu na putu za vrelo Bosne traje naredna diskusija o tome koje je mjesto svojevremeno bilo proglašeno centrom bivše države; je li to bila Rakovica ili se mjesto zvalo baš Vrelo. Nebitno, jer svakako je u najvećoj blizini vrela Bosne, središta svih središta i što često u šali znam kazati: praizvor i prazemlja svih nas kojima prezime pri kraju sadržava č ili završava na ć.
 
Samo vrelo nije bog zna kako dojmljivo, ispod brda u snažnom mlazu gotovo jednog potoka probija voda. Kažu da na čitavom Igmanu, planini izvora, nema vode jer se sva skupila na jednom mjestu; koliko u igri mora biti slučajnosti da se sva voda preusmjeri u samo jednu podzemnu vodenu masu koja onda probije iz planine na samo jednom mjestu. Nakon 20-tak metara od izvora voda se već račva u deltu ispunjavajući široke jezeraste površine uokolo. U tim jezerastim površinama krije se čarobnost Vrela Bosne.

Vrelo Bosne, u onom obliku kakvog ga zatičemo danas, uredila je austrougarska vlast koja je Bosnom vladala od 1878. do 1918. Upravo je nevjerojatno koliko je tzv. okupator dobroga ostavio tzv. porobljenom. Jedno takvo dobro je i vrelo Bosne, s uređenim parkom i alejom platana kojom je vjerojatno i austrougarski kralj Franz Ferdinand prošao prije nego li se zaputio u Sarajevo ususret povijesnom metku koji ga je odveo u smrt, a čovječanstvo u Prvi svjetski rat. Danas aleja u kojoj se između ostalih i nalazi vila novokomponiranog pjevača Šerifa Konjevića nosi ime Franza Ferdinanda. Alejom možete proći i kočijama ako platite 30 konvertibilnih maraka. Doživljaj je neponovljiv: zvuka kopita i praporaca uz sunce koje se probija kroz gusto granje i listove platana sjećat ćete se dugo vremena.

Ali idemo dalje – put Ilidže, pa kroz samo Sarajevo širokom ulicom Maršala Tita sa po tri trake u oba smjera koja se pruža od zapada k istoku grada ili obrnuto, kako god uzmete. Ne stignem sve zapaziti iako imamo dobrog vodiča: Nedžarići, pa Dobrinja, ali evo nas, tu je već i zgrada BiH televizije, pa Holiday Inn i tako skroz do zgrade stare Vijećnice pored mutne Miljacke, a povrh nas, svaki sa svoje strane, vrebaju dva stara sarajevska naselja poput dva stražara - Bistrik i Vratnik. Tko se ne bi na ovom mjestu prisjetio onih stihova što je babo Atif uputio svom sinovcu u jednoj pjesmi popularne sarajevske grupe Zabranjeno Pušenje: „Tko ne igra za raju, i ne poznaje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku“. Prije posjeta Baščaršiji odlučujemo snimiti Sarajevo kao na dlanu, tražimo neki vidikovac. Susretljiv policajac koji nas je zaustavio radi provjere dokumenata predlaže nam sarajevsku Kulu koja je odmah iznad nas, a ne put do Trebevića na koji smo se prvotno bili odlučili.
 
A s Kule pogled na grad je zaista fascinantan. Tek sada neke topografske stvari vezane uz Sarajevo postaju mi jasne. Recimo, to brdo koje se izdiže tik iznad samog grada ili brojnost kuća koje su načičkane po Bistriku i Vratniku, krajičak Bjelašnice na obzorju i u sjeni nad gradom strahotno nadvijen Trebević. Otprije sam znao da su za vrijeme rata Bosanski Srbi s tamnom stranom svoje nacionalnosti držali Trebević, ali tek sada sam postao svjestan koliko je to bilo bolno za Sarajevo: gotovo da su mogli okomito ubacivati granate na Baščaršiju. I tu je bio kraj mog pokušaja poimanja Sarajeva na onaj mirnodopski način, grada u kojem sam čak jedno vrijeme planirao i studirati, grada koji me je prisjetio na jugoslavenski ratni film „Valter brani Sarajevo“ i njegovu završnu scenu u kojoj dva visoka njemačka oficira hvale hrabrost i ustrajnost Sarajlija  - ne, to više nisam mogao. Jer ovaj film koji imam u svojoj glavi kao da se počeo vrtjeti na drugu stranu.

U kadar su mi najednom počele ulaziti džamije, nevjerojatno, ali gotovo na svakih 200 metara nalazi se po jedna džamija. Pomislim nešto nepovezano o njihovoj brojnosti. Međutim, ono što je zaista danas potresno u prizoru nekad Valterovog grada jesu muslimanska groblja s bijelim nadgrobnim stupovima razmještena po samom gradu. Zbog gotovo četverogodišnje opsade grada sarajevski Muslimani svoje mrtve nisu imali prilike pokapati na Barama, legitimnom sarajevskom groblju koje se nalazi iza Koševskog brda već po razbacanim gradskim ledinama. Iz razloga što muslimanski običaji nalažu da se mrtve ne smije premještati na druga mjesta, ta pričuvna groblja ostala su gdje jesu čineći grad bitno drugačijim; postala su strahotni podsjetnik na proživljeni rat bez kojeg Sarajevo kao da ne može dalje egzistirati u vremenu. Teško je to reći, ali ta groblja čine danas Sarajevo ne samo manje sretnijim mjestom na zemaljskoj kugli nego i zlosutnijim, kao da tamne strane nacionalnosti u sva tri naroda ovdje još nisu do kraja „ispričale svoju priču“ ...

Na Baščaršiji netko me povlači za ruku; žena s urednim nalazima kojoj je dijagnosticirana teška bolest, i s potvrdom o uzdržavanju troje djece. Naravno, traži koju marku. Dajem joj jednu, ali i dalje me prati i moli. Slijedi me još neko vrijeme dok se moja žena nije dosjetila i uhvatila me za ruku ... Baščaršija je baš Baščaršija, vjerojatno je toliko toga o njoj napisano da ovdje ne vrijedi trošiti riječi. Prepuna mladih inozemnih avanturista kojima je Sarajevo više nego egzotična destinacija. Čuju se engleski, švedski, poljski možda i češki, mađarski, pa čak i srpski, a eto i hrvatski ... Malo kasnije, mimoilazim se s prekrasnim Sarajkama dok klizim Ferhadijom, glavnom pješačkom zonom u gradu. Slikamo se pred sarajevskom Katedralom, pijemo vodu ispred najpoznatije sarajevske džamije, Gazi Husrev-begove džamije, konačno jedemo ćevape kod uglednog ćevabdžije Ferhatovića ... Vraćamo se kući preko Vogošće i Kaknja. U sumrak Sarajevo ostaje iza nas u tmini. Do Dervente prometa je dosta gust, a onda iza Dervente više nijednog automobila, ni tegljača. Opet smo na pustoj zemlji Bosanske Posavine kao u nekoj tampon zoni prije nego li iziđemo iz bosanskih vrleti i vratimo se kući.

Ovaj tekst nisam želio posvetiti tamnoj strani nacionalnosti koja je zavladala Bosnom i Hercegovinom i koja je krivac za rat u ovoj državi već onoj drugoj, ljepšoj, svijetloj strani, a koju posjeduju sva tri naroda sa svojim „inačicama“ dobivenim prema, priznat ćete, osebujnoj „hediggerovskoj analizi“ dvojnosti naziva države u kojoj žive. Dogodilo se, međutim, da nikako nisam mogao zaobići tu tamnu stranu. Narodi Bosne i Hercegovine kao da su osuđeni posjedovati i gajiti u sebi dvije strane nacionalnog osjećanja koje se izmjenjuju u vladavini. Nažalost, slika bijelih sarajevskih groblja ne blijedi lako. Kao da su svojom bjelinom načinile dijapozitivnu sjenu u mojim mislima te stvorile zastrašujuću pomisao o pritajenoj „bosanskoj mržnji“ koja se ugnijezdila u srcima ovih ljudi. Poučeni bosanskim iskustvom, preostaje nam zapitati se: koliko će trebati proći vremena da bi vilajet tamnih strana nacionalnosti iz naših srca konačno i potpuno mogao iščeznuti?