TRAVA

Zelenija je nego igdje drugdje. Istina, ne primijetite to odmah po dolasku. Vozite se satima iznajmljenim automobilom putem rent-a-cara, naravno, krivom stranom ceste, kao i svi drugi vozači. Razmišljate o trenutku kada se tako odlučilo, mi ćemo voziti lijevom stranom, ulazit ćemo u kružni tok u smjeru kazaljke na satu, pretjecat ćemo druge automobile s desna, a onda u trenutku shvatim da se ta odluka dogodila puno prije pojave automobila. Ta, irske i britanske kočije već su vozile lijevom stranom! Nikakvog prkosa tu nije bilo, samo drugačije osjećanje zagonetnog prostornog svojstva koje nam dopušta to razlikovanje 'desnog' i 'lijevog'. Wolfgang Pauli, austrijski fizičar, nakon otkrića nekonzistentnosti u zrcaljenju stvarnosti jedne od temeljnih sila prirode, uskliknuo je da ne vjeruje da je Bog bio slabi ljevak odnosno da je slabije baratao lijevom u odnosu na desnu ruku. Toliko o lijevom i desnom. 

Nadnaravni odnos s travom, pak, uspostavio sam pri posjeti dvorca Charles Fort, tipične povijesne utvrde na obali mora. Dogodilo se da nekolicina nas nije uspjela ući u dvorac za redovitog radnog vremena jer smo začarani otjelovljenom idejom dokolice polijegali oko njega. Kad smo se pridigli, bilo je već kasno. Portir na ulazu zakračunao je velika drvena vrata. Trenutno predlažem da ih probijemo na stari način, kao u vremena kada je dvorac i služio svojoj svrsi, s velikim deblom i velikim zaletom, a kada nisam naišao na razumijevanje svojih sudrugova, okrećem se prema putu oko dvorca kojeg je zaposjela ta irska neman, velika valovita trava. Odlazim njime uz sam dvorac i uskoro tišina potpuno zaposjeda moje uši.

Mitsko sunce, u daljini more, šutljive zidine i trava koja se povija na vjetru i zapetljava među noge. Svugdje, baš svugdje je oko mene! Što joj uopće može nauditi, razmišljam. A onda, iznenada, iz same uvale ispred mog nosa u niskom letu protutnja utvara zmaja! Pa da, trava jedino može biti spaljena, ote mi se u mislima! Tko je može uništiti ako ne to mitološko biće koje se hrani pepelom? Tako dakle nastaju mitološka bića i mitologija u čovjekovom umu! Zbog toga se mora putovati, doći negdje! Takve istine nisu nadohvat ruke!

OCEAN

Odnos s oceanom koje okružuje Irsku uspostavio sam na večeri u Bunnyconnellan restoranu i baru. Isprva, bio sam razočaran izostankom pogleda na tipičnu divlju stijenu/gromadu iznad mora koju sam mogao zamijetiti na mrežnoj stranici bara. Iz samog restorana ona se nije mogla vidjeti. Ali sam ocean je bio dovoljno zastrašujući. Slutim da mi je tu večer želio ispjevati pjesmu o svršetku, ne znam čega. Kao da je htio reći kako će se jednog dana naglo i bez ikakve najave izdići i prekriti tu samotnu zemlju.

Sa Srećkom razgovaram o Jamesu Joycu, posljednjem velikom književniku jednog velikog razdoblja, nije bitno kojeg. Tako Joyca oduvijek osjećam, a njegov Ulix smatram uopće posljednjom knjigom cjelokupne književnosti ili barem tog jednog velikog razdoblja.

- Zanimljivo da tom čovjeku u životu nikad ništa nije polazilo za rukom– kazao je Srećko – S bratom je bio otvorio nekakav obrt koji je propao, onda je pokušao još nešto, ali sve bez uspjeha. A iz Irske je otišao još kao mladić. Činilo se kao da je nogama i rukama čupao otići odavde. Prilično nesretan čovjek – završio je.

Ostatak večeri provodim u razgovoru s Ircima. Opušteni su i često se smiju. Moj engleski i nije najbolji, slabo ih razumijem, ali tim više se u mojem umu pečati njihova opuštenost i njihov smijeh.

PIJESAK

Kad smo je ugledali, plažu Inchydoney na jednom od južnih rtova otoka, pomislili smo da se nalazimo u nekom od filmova romantične prirode ili u najgorem slučaju u uvodnoj špici jedne od meksičkih ili španjolskih sapunica. Plaža Inchydoney se širinom od oko kilometar i pol usjekla između irskih stijena i trave propuštajući more za vrijeme plime duboko u irsko tlo. Skidamo cipele i čarape i dobivamo neodoljiv poriv za trčanjem. U susret oceanu i u glavi dugo pripremanom zamišljenom životu.

Valovi se prelamaju pred našim očima, šume neodoljivim zvukom. Dobivam ideju Zaru snimiti kao kuštravu ljepoticu koja trči u zagrljaj svom dragom. Znate, to su vam te plaže, na njima se snimaju romantične scene sa zagrljajima ljubavnih parova koji hine dugo neviđenje, konje u galopu, preplanule muškarce sa surferskom daskom miškom i mnogo toga drugog. Tko zna za koliko filmova je poslužila plaža Inchydoney za snimanje takvih scena.

S druge strane, Jaca je kleknula u pijesak, okrenuta oceanu u molitvi. Nerazumno razmišljam o tome kako „ukolčiti“ neko zemljište u blizini za svoju kuću, dolaziti ovdje svake godine na tri mjeseca, tri sata dnevno pisati, tri sata čitati, a ostatak vremena provoditi na ovoj plaži - u meditaciji.

TAMNO PIVO

Nisam ga pio, pio sam svjetlo, a u Irskoj, nažalost, nisam naišao ni na jedno domaće svjetlo pivo. Sva su tamna. Zbog toga sam se neprestano osjećao u položaju da se Ircima trebam ispričavati. Naravno, nisu mi to zamjerili. Irci su spontani ljudi. Daleko više piju od nas, ali i izgledaju daleko miroljubivije. U sitne sate dok se vraćate u svoj hostel najteži incident koji možete doživjeti jest da vas iz jurećeg automobila zaliju pivom. A to i nije neki incident, ako ćemo pravo. Sebi sam ga tumačio kao pozivom na još jednu rundu pive.

Noćni život izvan pubova ne razlikuje se pretjerano od našeg. Jedino što u barovima, češće nego u nas, svira živa glazba. Ulazimo u jedan u kojem je i četvrtkom izrazita gužva i zatičemo na podiju dva vremešna glazbenika. Praše se stvari od Stevie Ray Vaughana, Garry Moora i sličnih velikana. Zanimljivo, svirači više ne stoje nego sjede na stolicama. Isto tako, bubnjara nema, a bubnjeve zamjenjuje ritam mašina. Tek toliko da se zna da je i rock and roll stigao u pozne godine.

- This is „the sitting rock and roll“ – kažem Adrianu na uho, Ircu, našem „domaćinu“ u noćnim izlascima. Smije se. S Ircima je prekrasno družiti se. Adrianovo prezime je identično prezimenu pjevačice mog omiljenog banda The Crannberies i to sam mu odmah kod upoznavanja naglasio:

- Oh, yes, Dolores O'Riordan. Of course, she's my cousin! – reče i prasnu u smijeh.

Naravno, bila je to još jedna šala. Rekao mi je da su The Crannberries iz Limericka, grada nešto sjevernijeg od Corka kao da je kazao u odnosu na Zagreb da su tu iz Samobora. Sve to zvuči pomalo nestvarno, pogotovo ako ste fan, a to ja svakako jesam, irskog banda.

GLAZBA (TRADICIONALNO IRSKA)

Za kraj ovog putopisa ostavljam opis utiska koji je na mene ostavila glazba, naravno tradicionalna irska. Dakako da smo tražili pubove u kojima svira upravo takva glazba, a imali smo i sreću jer Adrian inače zalazi u jedan takav pub. Gitara, harmonika i bendžo uz tri svirača, također „u godinama“. Prebiru po instrumentima sjedeći na jednom od stolova (bine nema!) gledajući se u oči kao da to rade otkako je ovog otoka, razmjenjujući između sebe nešto samo njima znano. Okolni stolovi dupke puni i začudno mirni. Svi slušaju! Zamislite istetovirane, znojave tipove s mišićavim rukama kako kao kakvi poslušni đaci sjede u klupama i slušaju glazbu.

Narodna glazba se ne doživljava kao kod nas; nekakvo sakralno raspoloženje najprije hvata Irca kad mu uho dotakne tipičan irski takt plesne kompozicije koju sebi možete dočarati glazbom The Pougesa. Tek nakon izvjesnog vremena, među grdim mladićima i djevojkama diže se jedan tip i započinje ples. Uskoro slijede ga i ostali, ali ne svi. Većina ih i dalje ostaje za stolovima, šute, piju pivo i slušaju. Na kraju je tip koji je otvorio ples na naše iznenađenje povikao:

- Is it a good enough for a one Englishman? – na što je cijeli pub prasnuo u smijeh.

Eto, vremena se mijenjaju. I Englezi u Corku danas znaju irske plesove i pronalaze svoj kruh svagdašnji.

Bili smo prekratko da bi nam se svi naši kanali kojima primamo utiske s putovanja otvorili. Pored toga, do Dublina, praktički nisam ni „stigao“. Osim kratkog švrljanja gradom oko autobusne stanice u potrazi za hranom, a prije odlaska na aerodrom, gotovo ga nisam doživio. Istek, krajičkom oka, još u autobusu učinilo mi se da sam pogledom okrznuo čuvenu Dublinsku kulu u kojoj započinje ne manje čuveni roman Jamesa Joyca i to je bilo sve. Drugim riječima, odlučio sam da ću se u Irsku vratiti.

PROLOG

Na aerodromu krkljanac. Zaboravljamo uzeti pečat na šalteru, jer smo građani izvan Europske Unije i ne puštaju nas u avion koji treba uzletjeti za deset minuta. Službenik na provjeri karata kaže da ćemo ipak stići ako budemo trčali. I mi potrčimo, poput sedam James Bondova u izlaznom kraku aerodroma koji je, kud za vraga, dugačak čitav kilometar. Preskačemo preko policijskih provjera, mlatimo rukama i izbezumljeno objašnjavamo službenici na šalteru check-in-a što nam to nedostaje. Naposljetku, dobivamo pečat i poput žigosanih ovaca trčimo nazad, ponovno kroz policijsku kontrolu, i hodnik dugačak cijeli kilometar.

Naposljetku, avion je, naravno, zbog nas kasnio. Smještam svoje umorno i oznojeno tijelo pored dviju Irkinja. I što ću, ispričavam se. Ispričavam se što zbog nas avion kasni i što je sada izgubio i svoj red na aerodromskoj pisti. Malo pomalo, hladim se i sređujem misli. Uskoro smo i u zraku. Gdje sam to bio? Ovaj zeleni san uskoro će nestati. S njim i trava i pijesak i ocean. I tamno pivo koje, iako nisam pio, kao da sam od njega pijan te magična irska glazba. Budim se lagano zaspivajući, ali još uvijek sanjalačkih misli pokušavam se prisjetiti zelenog brijega iznad plaže Inchydoney na kojem sam, ako ništa, barem u mislima „ukolčio“ zemljište za svoju buduću kuću …

Lupiga.Com

FOTO: Jadranka Stojanovski