Glavni protagonisti: Lina, Maky, Sašo, Mido, plus slučajni prolaznici i prolaznice
Vrijeme radnje: April/Maj godine i neke ...
Opis radnje: Lutanje po najzapadnijoj EU članici, i traženje svetog grala, da možemo iz njega piti čuveni vin(h)o porto.
Tema i ideja: i do dan danas neriješena zagonetka - možda vam poslije čitanja i sine pravi odgovor, pa ga šaljite Ivoru-Caru i punite mu inbox.
Napomena: imena, cijene, tračevi, uzvici, kuknjave, zbunjole u potpunosti su bazirani na istinitim dogodovštinama.

DAN 1 I DAN 2

DAN 3, DAN 4, DAN 5 i DAN 6

DAN 7

Brrr, brrr, drhtimo svi redom. Noći među ovim ostarjelim vlažnim i debelim zidinama su skroz hladne, a ni jutra im nikako ne ostaju dužna. Promrzli smo do kosti, pa onako ukočenih prstiju, jedva pakiramo stvari, te zauzimamo busiju pred prvim kafićem, čija je terasa obasjana suncem. Kafenišemo, glumeći guštere, čekajući k'o će prvi progovoriti, te tako obznaniti da se otkravio, i probudio iz ledene kome. Sašo je prvi pisnuo, pa je za nagradu otišao (opet) tražit Hertzovu kancelariju (vidi drugi nastavak). Lina se osjećala zapostavljenom, pa je i ona prozborila koju, što je rezultiralo njenim odlaskom u dućan, da nam nabavi štagod za čalabrcnuti.

Kosti, koje čekaju "naše"

Hertzovi službenici su ovaj put pokazali razumijevanje, skidajući baksuzluk s Forda i potpuno preuzimajući papirologiju u svoje ruke. Bravo Sašo. Vidjevši, kako je naš jaro veličanstveno sredio zadatak, Lina je odlučila, da ga mora zasjeniti. Uskoro joj je to i uspjelo - postavila je svjetski rekord u visini računa za kruh i salamu (38€, Guiness je rekord već "priznao", i Lini možete za sljedeći rođendan pokloniti "Book of World Records", da se može vječno diviti svom neprevaziđenom uspjehu). Maestralno gospođice Lina. Toplota je, poslije nekih sat vremena, prodrla i do naših zaleđenih kostiju, pa se laganim koracima mičemo ka crkvi Svetog Franje (Igreja Sao Francisco), bog da mu dušu prosti. Azulejosi su i ovdje glavna atrakcija, sve dok ne pređemo u "mlađu sestru" naše crkve - Capella dos Ossos (kapela kostiju). Obilazak kapele, je pod moranje u svim turističkim vodičima, pa nemamo izbora i plaćamo po 2€, za dvonožne posjetioce i 1,5€ za fotoaparat. Ogromnu popularnost, kapela ne duguje gore spomenutom svecu, nego materijalu od kojeg je napravljena, i po kojem je i dobila ime - malter ovdje na okupu drži kosti nekih 5000 ljudi. Fantomsko prisustvo svih tih preminulih, izaziva trnce, koji nam masiraju kičmu i primoravaju nas da se nesvjesno zgurimo, očekujući nekakvu nevidljivu opasnost. Adaptacija na novonastale prilike je prekinuta prevođenjem natpisa, iznad ulaza u kapelu, koji doslovno kaže "Mi kosti, čekamo vaše!". Moleći sile mraka, da nas ostave na miru, napuštamo ovo sablasno mjesto, i ovaj put pomoću sunčanih zraka, rastjeramo strah, u obližnjem cakum-pakum sređenom parku. Pala je i ona "pozlaćeno-dijamantna", basnoslovno vrijedna salama, uz limenke pivare.

Templo de Diana

Evora se prvi put spominje u doma Rimljana, što nam kazuju ostaci Templo de Diana (Dianinog hrama), koji danas služe kao kulisa uličnim umjetnicima i sladoledžijama. Među nekih 20-ak crkava, svojom važnošću i arhitekturom, ističe se lokalna katedrala - Sé, do koje se probijamo po uskim, s kaldrmom popločanim uličicama, gdje se mjestimice zahtijevaju prave manevarske poduhvate, kad se sretnu dvije grupe turista koje se kreću u suprotnim smjerovima (ono - neće meni ove Švabe govoriti da se sklonim, ma pusti me, da im ja kažem, da im ja objasnim, ... a nisu Švabe ... , nema veze, samo da se ja njima nagovorim, koga će oni gurati, mamu li im, ...).

Praça do Giraldo

Glavni trg Praça do Giraldo, okružen je murskim arkadama, koje svoje sjene bacaju na fontanu iz 1571. godine. Osim što je glavno "golublje" korzo, ovaj trg je i glavna stanica gradskog busnog prijevoza ('ko se sjetio na ovako uske ulice natjerati busove, neće mi nikad biti jasno, niti kako se taj UNESCO složio s nečim takvim). Pazeći, da ne završimo zgnječeni autobusom, u ulozi "modernih ornamenata", na bijelo ofarbanim kućama, stigli smo do podnožja akvadukta, koji je u funkciji već više od 500 godina, i proteže se nekoliko kilometara izvan gradskog područja. Prateći njegovu liniju napustili smo Evoru, krenuvši ka nalazištima iz neolitskog doba (4 do 5 tisuća godina prije Džisusa).

Cromlech dos Almendras

Prvi na tapetu je Cromlech dos Almendras, takozvani portugalski Stonehenge. Sastavlja ga nekih 90-ak ovalnih kamenova, koji su postavljani u različitim povijesnim razdobljima. Namjena i smisao ovoga "prostora", niti do dana današnjega nije razjašnjena, ali se pretpostavlja da je igrao ulogu svetišta i primitivnog opservatorija. Danas je okružen nepreglednim plantažama plutovca (prvi put smo ga vidjeli uživo), koji je, iza borova, drugo najrasprostranjenije drvo u cijelom Portugalu. Plutovci su sposobni proizvoditi plutasto tkivo, nekih 150 do 200 godina, i u tom razdoblju prežive 15 do 18 "ogoljivanja"  (jednostavno skinete koru sa drveta, a ona se sama postepeno obnavlja). Portugal je neprikosnoveni svjetski lider u proizvodnji pluta (više love zarađuju sa izvozom pluta, nego sa izvozom porta!), koja je pod kontrolom jedne židovske familije (blago njima).

Anta Grande do Zambujero

Sljedeći neolitski spomenik, je najveći "dolmen" (grobnica od kamenih blokova) u Europi, i nosi simpa naziv Anta Grande do Zambujero. Svaki od njegovih 7 kamenih blokova, dug je oko 6 metara, a svi oni skupa formiraju grobničku komoru, čiji je sadržaj (kosti, nakit, oruđa, oružja) dio stalne izložbe u gradskom muzeju Evore. Posljednji današnji megalit je Menhir dos Almaders, usamljeni kameni blok, usred prostrane poljane, postavljen tamo iz neznanih razloga, nekada (pra)davno. Približavamo se portugalskoj, turistički najrazvijenijoj, regiji Algarve, u koju ćemo zaći, poslije posjete Mértolai - malenom gradu, na obali rijeke Rio Guadiana (koja izgleda jadno, zagašena nemilosrdnim nadmetanjem Portugalaca i Španjolaca, u eksploataciji njene hidro-energije). Ovdašnja katedrala, predstavlja prerađenu džamiju, čiji zvonik još uvijek više sliči na minaret. Skočili smo i na obližnji dvorac, gdje smo uživali u krajoliku, popili po kaficu, pa se odvezli u Vila Real de Santo Antonio, smještenom na portugalsko-španjolskoj granici, na ušću Rio Guadinae u Oceano Atlântico.

Mértola

Počastili smo se morskim specijalitetima u obližnjem baru (8€ po osobi), pa se premjestili u YH, gdje smo uskoro održavali raspoloženje sa vinom i tequilom. Uskoro nam se pridružio i putnik namjernik Carlos, Portugalac na "privremenom radu" u inostranstvu (Hoteli Club Med u Švicarskoj). Džaba što čovjek radi u hotelu, opet ne zna engleski, pa smo primorani pričati nogama, rukama, glavama, u kombinaciji s pokojom francuskom besjedom (Portugalci vole francuski, to je haos jedan). Prijatelj naš nam ulijeće sa spikom o pohotnim damama u godinama, koje ga vole pravo, i da mora i dan i noć, da ih tjera sa spolnog mu organa, koliko ga eto gnjave po tom hotelu, ostavljajući mu bakšiše nemilice. Ima tu, priča on, i oralnih Francuskinja, talijanskih nimfi, brzopoteznih Švabica, pa mu nije jasno zašto gubimo vrijeme po nekakvom Portugalu, kad su pice i lova tamo na Istoku. Muške teme su shrvale Linu, koja nam je poželjela laku noć, i ostavila nas, da razmišljamo o prolaznosti mladosti i otužnom životu diplomanata fakulteta tehničkih usmjerenja. Diskusija je neprimjetno prerasla u dernjavu, pa smo poslije dodatnog dopinga (ne znam, da li sam spomenuo, ali Carlos je mršav k'o trijeska, i voli sve (opijate) što (ih) vole mladi) bili "zamoljeni" da napustimo hostel. Ništa za to, Carlos ima golfa dizelaša, dvojku, u kojem nabijamo Pearl Jam (u ovom trenutku, sva ona šuplja priče mu je naprasno oproštena), i tragamo li tragamo za makar jednim otvorenim kafićem u ovoj još jednoj Vili-sa-još-dužim-imenom (op.a. vila na portugalskom znači grad, ali to ste do sad i sami skontali). Poslije jurnjave po gradu, i neke rasprave s čuvarima javnog reda i mira (mi nismo "odavle", pitajte ovog nadrogiranog alkosa, što nas, ni krive ni dužne voza okolo), pronalazimo i taj otvoreni bar, cijela 2 metra od hostela (haj, makar nismo bili jedini gosti). Ovdje smo udarili još i po pivama i molili Carlosa da nas zaposli u tom njegovom hotelu (još uvijek svi pričamo francuski), sve dok nas zora rujna nije podsjetila, da nam valja malo i među čaršafe.

DAN 8

"Skockani" Ayamonte

Obilni doručak (komadić kruha, komadić sira sumnjive kvalitete, i kap margarina) nas nekako diže iz mrtvih, taman na vrijeme, da se oprostimo s haverom Carlosom, i krenemo preko "grane" u Ayamonte (prvo naselje sa španjolske strane granice). Razlika je d'rastična (do pada diktature, Portugalci nisu ništa ulagali u turizam), sve vrvi od teniranih turista, Španjolke imaju manje guze i kraće miniće, a neki se čak i kunu da je kafa bila šes-put bolja. Nekoliko fotki i razglednica kasnije, jurimo ka Taviri, čije plaže, zahvaljujući totalnoj stagnaciji moždanih funkcija, nećemo vidjeti (na karti se lijepo vidi, a u literaturi još ljepše piše, da se na te plaže, stiže jedino trajektom, koji ne vozi baš najčešće, i mi ga, na žalost, nemamo vremena čekati). Atlantik je tako blizu, a glave su nam tako veeeelikeee, pa smo svi složni u ocjeni, kako danas mora pasti kupanje, ili ... , ma - kupanje!

 

|

"Ledeni" Carvoeiro

Uvala Carvoeiro, sa svojom pješčanom plažom predstavlja idealan izbor, pa parkiramo pored nekih bijesnih auta i trčimo ka moru. Plaža je potpuno prazna, mada su okolne hotelske terase pune "sunčača", a nama se to ne čini neobičnim, i hrabro gazimo u ocean ... koji je led ledeni, i ima možda 15 stupnjeva, u vrh glave. K'o opareni (ili možda bolje oleđeni ...), trčimo brže bolje po ručnike, kontajući, da se ovdje raja uglavnom sunča, a kupanje čuvaju tamo negdje za osmi mjesec. Poslije izvjesnog vremena, i savladavanja straha od pothlađivanja, smogli smo snage, potražili eskimske gene u našim ćelijama, i čak zaplivali po toj ledari (ne baš svi, ali ih nećemo imenovati - podaci poznati redakciji). Ostatak dana provodimo u ljenčarenju, meditaciji i traženju smisla u daljini plavetnila. Sinkronizirano krčanje crijeva prekinulo je našu idilu, pa smo u potrazi za živežnim namirnicama, stigli do Sagresa, krajnjeg južnog naselja u Portugalu. Priuštili smo si ogromne "odreske od tunjevine", popraćene lokalnim vinskim sortama i spremali se za zalazak sunca (ovdje ga reklamiraju kao naj-naj zalazak).

Naj zalazak sunca

Obližnji rt odmah je izabran za osmatračnicu, s koje smo dugo i ushićeno pratili sunčevo skrivanje za Capo Sáo Vincente (nekada je to bio zadnji dio kopna, koji je moreplovce a la Magellan, Diaz, Cabral, and Vasco da Gama, ispraćao u nepoznato). Stvarno fantastičan zalazak, nas je oduševio, pa smo se odlučili počastiti s nekoliko litara sangrije, u obližnjem baru. Pijanku smo nastavili u disco klubu, gdje smo roljali pive, tequile i red-bull votke, uz to barili neke koke azijatskog porijekla, plesali u transu, headbang - ali bez povoda, ponovo se propušili i fizički i financijski iscijeđeni dočekali fajrunt. Zatim smo potrošili iha-ha vremena, tražeći naš apartman (30€, izvan sezone, inače dođe 65€), i polijegali k'o zaklani.

DAN 9

Sagres

11:49 - fak, apartman moramo isprazniti do 12! Laganim osvrtom po bližoj okolini, primjećujem, da svi još uvijek hrču i vikom ih dižem na noge lagane. Pravim si litru Cedevite (Nobela onome, 'ko ju je izmislio), i trčim do gazdarice. Srećom, ona je ipak tipična Portugalka i ne pada joj na pamet, da se uzrujava oko toga hoćemo li mi izaći na vrijeme. Ljubazno mi daje do znanja, da ohanem, popijem kafu, pojedem šta toplo, i onda dođem na raport. Tko bi mogao, ne poslušati takav savjet, i dok ostali pakiraju naše prnje, ja nam naručujem hamburgere + krumpiriće (3,5€) i litre kave (nema cijene, u mamurnim situacijama).

"Ruža vjetrova"

Obilazimo i obližnju tvrđavu, koju je sagradio princ Henry (zvani "navigator"), i gdje je školovao, prethodni dan već spomenute istraživače. Odmah na ulazu nas dočekuje ogromna "ruža vjetrova" i ostaci nekadašnjih učionica i crkve. Nailazimo i na prastare topovske cijevi, preko kojih se pruža fenomenalan pogled na litice, neumorno potkopavane moćnim Atlantikom. Prava atrakcija, su lokalni ribari, koji sa visine od nekih 50-ak metara, zabacuju silk u uzburkano more i čak im uspijeva izvući poneki ulov iz zapjenjenih valova. Red je došao i na Capo Sáo Vincente, koji, zbog svog specifičnog položaja, udomljuje svjetionik. Skupa s krdima razuzdanih penzića, koji su navrli iz nekih 20-25 autobusa, obilazimo svjetionik, divimo se mornarima, kojima je on nekada pomagao u borbama za goli život, i maštamo o prostranstvima otvorenog mora ... Prisiljeni smo oprostiti se sa Algarveom, i krenuti ka sjeveru, tražeći "nebo nad Lisabonom" (op.a. ovo je interna, al' ne možemo nikako bez nje).

Ekipa u Vila Nova de Milfontes

Što zbog praznog rezervoara, što zbog Graçinih (vidi drugi nastavak) preporuka, posjećujemo i Vila Nova de Milfontes (ljudi ovdje baš ne upotrebljavaju maštu, prilikom izmišljanja imena gradova i sela), na zapadnoj portugalskoj obali. Tipično je to turističko naselje, koje izvan sezone samo životari, i ne može nam ponuditi, ništa više od napoja za našeg "gvozdenog konja", solidnu kavicu, i malo predaha. Uskoro stižemo u Sétubal, smješten na obali Lisabonskog Zaljeva. Nekad vrlo važna luka danas je samo blijeda slika slavne prošlosti i predstavlja veliko, razbacano predgrađe Lisabona. Sinoćnje dernečenje nas je brzo sahvatalo, pa smo se poslije obilne večere u kineskom restoranu, odmah zaputili u YH, gdje vladaju stroga pravila - nema mješovitih soba/kupatila i povečerje je u 22:00 časova. Kršenje pravila, strogo se kažnjava, a za red, rad i disciplinu, brine se jedan olinjali bilder.

DAN 10

Sétubal

Sétubalske znamenitosti se svode na dvorac i katedralu, pa koristimo priliku, i tražimo (li tražimo) poštu, iz koje ćemo poslati brdo razglednica, koje smo napisali ('ko ih nije dobio, magarac bio ...). Pošta je jedva pronađena (imaju nekakav nakaradan znak, koji nije žut, nego crven, odatle sva ta potraga), još jedan dvorac "zaposjednut", redovna kava ispijena, i Lisabon (op.a. domaćini ga zovu Lisboa) je konačno na dnevnom redu. Cristo Rei (isti takav Isusov kip nalazi se na planini Pao de Açucar (Glava Šećera) iznad Rio de Janeira-a, legenda kaže, kako se njih dvojica međusobno gledaju, preko pola zemaljske kugle), pozdravlja nas raširenih ruku (dobro, jes' da nam je okrenuo leđa, ali mu ovaj put opraštamo).

Cristo Rei

Odmah zatim prelazimo Ponte 25 de Abril (najveći viseći most u Evropi, koji neodoljivo podsjeća na Golden Gate u San Franciscu). Most se nekada zvao Salazarov, a sada nosi ime po revolucionarnom datumu. Predvođena generalom Spinolom, oslobodilačka armija, je 25-og ap(b)rila 1974. izvela puč, zbacila diktatora, ukinula portugalske kolonije i uspostavila republiku. Događaj je popraćen sveopćim narodnim veseljem i feštama, a u povijest je zapisan kao "karanfil revolucija". Jedan od glavnih rondoa, u Lisabonu, nosi ime Marquesa Pombala, koji je odigrao presudnu ulogu u rekonstrukciji grada, poslije pogubnog zemljotresa, 1.11.1755. (više od dvije trećine grada je bilo totalno razrušeno, a četvrtina, tadašnjih stanovnika, smrtno je stradala).

Praça do Comércio

Auto smo parkirali, u ogromnoj podzemnoj garaži, ušli u podzemnu, te se obreli na Praça do Comércio, tražeći glavni turistički ured. Opelješili smo njihove police s prospektima, naklatili se u obližnjem kafiću i počeli kovati plan za osvajanje Lisboe. Najlogičnije start nam je kvart Baixa, koji se ponosi svojim solidno uređenim trgovima, i neopisivom prometnom gužvom. Vrijedno je pogledati i zgradu nacionalnog kazališta, te svratiti na Praça dos Restauradores, s obeliskom, na čijem vrhu sjedi brončana skulptura "Spirito do Independencia".

Izrada portugalske gitare

Nemojte zaobići ni nekoliko ministarstava, na obali rijeke Tejo, sagrađenih u 18-om stoljeću, čija arhitektura plijeni poglede prolaznika. Put nas navodi do Alfamae, gdje se nalazi muzej, posvećen samo fadu. Posjetioci muzeja, naći će tu informacije o nastanku i razvoju fada, kao i ponešto o njegovim najznačajnijim predstavnicima. Prikazan je i proces izrade tipične portugalske gitare, i slike iz života tadašnjih Lisabonaca. Blizu muzeja, naići ćete i na fino sređene sakralne objekte Igreja de Madalena i Igreja de Santo António de Sé. Iznad Alfamae, leži Castelo de Sao Jorge, do kojeg stižemo strmim i vrludavim uličicama, i usput konstatiramo, kako je Lisabon, doslovno preplavljen turistima, za razliku od gradova, koje smo ostavilio iza nas.

Lisabonski krovovi

Dvorac su u 5-om stoljeću sagradili Vizigoti, a Muri ga proširili u 9-om, da bi u srednjem vijeku služio kao rezidencija kraljevske obitelji. Pogled koji se pruža na Lisabon i ocean je spektakularan, pa ga također uvrštavamo na listu "pod moranje". Svakako se pripremite na opaku gužvu, jer nema tog turista koji neće svratiti tu gore i nagurati vam se pred objektiv fotoaparata, kad se tomu budete najmanje nadali. Uzeli smo si i zasluženi predah, upijali slike Lisabona u našu prezasićenu memoriju, i polako krenuli put YH-a. Razdaljinu smo prevalili pješke, s malom stankom pod krošnjama aleje Avenia Liberdade i nekako se ubacili u prebukirani hostel (do sada najskuplji 12,5€, ostali su u prosjeku 7-8€). Večer smo proveli u improviziranom reggae baru, gdje smo upoznali izraelskog dezertera (barem po njegovim vlastitim riječima).

Posljednji nastavak slijedi uskoro!!!