Begovo Razdolje

Begovo Razdolje, seoce u Gorskom kotaru je jedino stalno naseljeno mjesto u Hrvatskoj na nadmorskoj visini iznad 1000 metara. To je ono što ga čini posebnim. Iz sunčanog Zagreba nakon puta od samo 138 kilometara stigla sam u pravu malu snježnu zemlju. Od Rijeke i mora dijeli ga neznatnih 52 kilometara, ali razlika u životnom stilu mnogo je veća. Samo četrdesetak stanovnika ostaje tu cijele godine i odolijeva snježnim mećavama zimi.

Snijeg i samo snijeg

Uz jedinu cestu poredane su kuće, jedna krčma, planinarski dom, crkva, te hotel ''Jastreb''. Hotel je dio Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica. Uz hotel se nalazi i skijalište: skijaška vučnica dužine 400 m i staza dužine 500 metara. Tu počinju i nepregledne šume zelenog mora Hrvatske, Gorskog kotara. Osim što je zimi moguće skijanje postoji i mnoštvo drugih mogućnosti za bavljenje sportom. Označeno je čak oko 200 kilometara brdsko-biciklističkih staza. U blizini počinje Mrkopaljski planinarski put. Moguće je isprobati snowrafting, rafting na snijegu, a blizina rijeke Kupe znači i pravi vodeni doživljaj raftinga ili kanua. Udaljenost od obale je jedva pola sata. Bjelolasica je udaljena tridesetak kilometara, a u blizini su i Samarske i Bijele stijene.

U spomen najpoznatijem stanovniku Begova Razdolja

U mjestu je postavljena drvena ploča kao podsjetnik da se u Begovom Razdolju rodio Jakov Mihelčić, prvi planinarski vodič u Hrvatskoj. Jakov je zajedno sa lugarom Ivanom Karlovićem našao put za Bijele stijene, put za koji se do tada mislilo da je neprohodan. Put su pronašli mudro slijedeći tragove medvjeda. Danas je taj dio Velike Kapele strogi rezervat prirode. Od praunuka njegovog brata doznajem i da je Jakov prvi pronašao runolist na području Hrvatske.

|

Etno kuća

Taj rođak slavnog planinara, Jakova Mihelčića, nastoji što vjernije sačuvati dio bogate tradicije toga kraja. On je ponosni vlasnik etno kuće, tj. kuće koja je uspjela zadržati dio prošlih vremena. Čovjek je uložio mnogo truda kako bi zaštitio i obnovio kuću u autentičnom stilu. Čak su daske koje pokrivaju zidove zabijene na tradicionalan način - s drvenim klinovima. Kućom dominira velika kamena peć koja dobro dođe, zbog oštrih zima naravno.

U podrumu

Na zidu njegove, takozvane etno kuće visi vučja koža koja je još iz pretprošlog stoljeća. Tu je i neobična fotografija, s početka prošlog stoljeća. Na njoj je preparirani puh. Saznajem da su puhovi jestivi. Čak su smatrani poslasticom, jer žive u divljini i hrane se isključivo žirom. Nisam probala kakav  okus ima puh, ali zato rakiju crvene boje jesam i nisam mogla prestati piti. Radi se od crvenog ribizla i ima vrlo neobičan, slatkast i zavodljiv okus. Nažalost nitko u selu ne proizvodi tu rakiju za prodaju, nego tek za vlastite potrebe, pa ju tako nije moguće kupiti čak niti u hotelu. Kuću, rođak Jakova Mihelčića, ne iznajmljuje. Jedan od još rijetkih preostalih ljudi koji kaže da nije sve u novcu.

Zima steže

U meni traje borba dok pišem tekst o ovoj ljepoti. Što me se više dojmi neko mjesto, dvojbe su veće. Pisati i objavljivati o skrivenim ostacima raja na zemlji ili prešutjeti i ostaviti mogućnost da ostane netaknuto još barem neko vrijeme? Dolaskom mnoštva ljudi stvari bi se vjerujem brzo promijenile. Komercijalizacija, želja za profitom i slično neminovno bi doveli do prilagođavanja divljine čovjekovim potrebama. Možda je bolja riječ navikama. Prvenstveno navikom za udobnošću na račun prirode. Kada bi izbor bio na meni ostavila bih krajolik da spava.