Nepomućeni konsenzus organizirane laži
Način na koji je u službenoj javnosti komentirana smrt Miroslava Tuđmana moguće je interpretirati kao simptom konačnog trijumfa njegovog dvadeset i jednu godinu mrtvog oca, ali i čitave dinastije. Kada je 1999. godine umirao taj banalni autokrat Franjo Tuđman - koji Hrvatsku jest doveo do ratne pobjede, ali uz mnogobrojne zločine, etničko čišćenje, agresiju na susjednu državu, sveprisutnu pljačku, prezir demokracije i svjetonazorski povratak u 19. stoljeće – tuđmanizam je bio daleko sporniji nego li je to danas. O Franji Tuđmanu pričali su se pakosni vicevi i naširoko je bio ismijavan: kao što je Boris Buden primijetio, "dok je Tito simbolički umirao deset godina nakon svoje stvarne smrti, Franjo Tuđman bio je simbolički mrtav i prije no što je stvarno umro." Dvadesetak dana nakon njegove smrti održani su izbori na kojima je HDZ hametice poražen od udružene opozicije. Rašireno mišljenje bilo je da će zemlja odbaciti nasljeđe antiprosvjetitelja iz Velikog Trgovišća, a riječ dana bila je "detuđmanizacija".
Nešto više od dva desetljeća kasnije, njegovog je sina cjelokupna javnost unisono ispratila hvalospjevima. Miroslava Tuđmana, podsjećamo, općenito se smatra organizatorom tajnih službi nove države, što je i formalno potvrđeno njegovom funkcijom ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS), "krovne" među nizom tadašnjih špijunskih organizacija. Na stranu to što običaj da predsjednikov sin vodi tajne službe postoji uglavnom u diktatorskim režimima – primjerice, u Sadamovom Iraku tamošnji se Miroslav zvao Kusej Husein - Tuđman mlađi bio je autokratova desna ruka, ključna karika sistema i čovjek koji je nadzirao prljave zadatke. Tijekom rata u Bosni i Hercegovini primao je sve izvještaje HVO-ove službe SIS, koju je vodio današnji "povjesničar" Ivo Lučić. Miroslav je bio detaljno informiran o Dretelju, Ahmićima i drugim zločinima, o konclogorima i zločinima Herceg-Bosne, kao što je ustanovio Haški sud – pravomoćna presuda Tihomiru Blaškiću citira više takvih izvještaja. U drugoj polovici devedesetih rukovodio je zataškavanjem ratnih zločina, prikrivanjem suodgovornosti hrvatskog državnog vrha – na čelu s njegovim ocem – za te zločine i "pakovanjem" krivnje za Ahmiće Blaškiću. Miroslav Tuđman je, kaže Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo u intervjuu Slobodnoj Bosni iz prosinca 2003. godine, "žrtvovao jednog hrvatskog generala i poslao ga u Haag, a sakrio mu dokumente i onemogućio poštenu obranu".
Nadalje, Miroslav Tuđman bio je uključen u prikrivanje zločina u Paulin Dvoru, istočnoslavonskom selu u kojem su pripadnici Hrvatske vojske u prosincu 1991. godine ubili 19 civila. Njihovi su leševi pet godina bili skriveni u skladištu jedne osječke vojarne. Međutim, početkom 1997. godine njihova je tijela vojno-obavještajna služba SIS – a uz puno znanje Tuđmana mlađeg – strpala u plastične bačve i prebacila u masovnu grobnicu u Rizvanuši pored Gospića u Lici, dakle 500 kilometara dalje.
Konačno, Miroslav Tuđman bio je vrhovni špijun službi koje su kao neprijatelje države prisluškivale više od stotinu novinara. U najmanju je ruku odobrio akciju "Kameleon" čiji je cilj bio ubacivanje agenata u redove nevladinih organizacija, u prvom redu Hrvatskog helsinškog odbora, kako bi se udruge koje su radile na razotkrivanju zločina HDZ-ovog režima demontirale.
Konačni trijumf politike Franje Tuđmana (FOTO: Wikimedia/ZdenkoLučić)
Takvu figuru, prilično gadnog moralno-političkog profila, današnja Hrvatska sahranjuje s najvišim državnim počastima. To toliko ne čudi, s obzirom da je na vlasti stranka koju je stvorio njen otac i čija "transformacija" se u praksi svodila na očuvanje kriminalno-nacionalističkog nasljeđa devedesetih.
Zanimljivije su reakcije današnje i tadašnje opozicije. Velika nada opozicijske javnosti Peđa Grbin tako će se u Jutarnjem listu prikrivača zločina i progonitelja novinara prisjetiti kao zastupnika "koji je imao argumentirane rasprave i s kojim je bilo zanimljivo debatirati", dok će njegova uloga u politici "sigurno biti predmet valorizacije u kojoj će se ocjenjivati i pozitivni i negativni aspekti. Danas nije dan za to". Nekadašnji HNS-ovac, ministar u koalicijskoj vladi nakon 3. siječnja 2000. Radimir Čačić će šefa tajne policije, s pipcima koji su se protezali do logora u susjednoj državi, opisati kao "izuzetno časnog i dosljednog čovjeka".
Nasljednik Miroslava Tuđmana na čelu HIS-a, Ozren Žunec - inače profesor filozofije i sociologije s imidžom alternativca i ljevičara, omiljen među studentima Filozofskog fakulteta, aktivan sudionik Biciklopopravljaone u zagrebačkoj Zelenoj Akciji - vlastitog će prethodnika opisati isključivo kao "iznimno kultiviranu osobu posebne finoće" kojem "ne može zaboraviti što je tu instituciju (HIS, op.a.) ustrojio doista na uzoran način“ te je za Žuneca to „remek-djelo izgradnje institucije". Svoj lament nad Tuđmanom mlađim Žunec zaključuje ovako: "da se HDZ sastoji samo od Mire Tuđmana, i ja bih bio član". Postavlja se pitanje što to Ozrenu Žunecu smeta kod HDZ-a, a što Miro Tuđman ne reprezentira. Iz izrečenog, jedini mogući zaključak je izostanak profesionalizma i organizacijskih vještina, "kultiviranosti" i "posebne finoće", ali ne i sudjelovanje u kriminalnom režimu na važnoj poziciji.
O recentnom pokojniku ljupkim se riječima izrazio i Antun Vujić, SPD-ov intelektualni doajen, autor knjige "Hrvatska i ljevica" i nekadašnji ravnatelj Leksikografskog zavoda koji nosi Krležino ime. Vujić se sentimentalno prisjetio kako su on i Miroslav Tuđman 1989. godine osnivali Socijaldemokratsku stranku Hrvatske. Inače, riječ je o partiji čiji se "lijevi" dosezi zorno ogledaju u sloganu iz 1992. - "I radnici su Hrvati".
U falsifikatorskoj raboti nisu zatajili ni mediji: oba vodeća lista ubacila su se u akciju glorificiranja "vrhunskog znanstvenika", "reformatora", "domoljuba", "personifikacije suverenizma" i ustrojitelja "hrvatske CIA-e". Možda je najodiozniji "Ivan Violić" na Telegramu, što je pseudonim iza kojeg se, rašireno se smatra, skriva hohštapler i višedesetljetni obmanjivač javnosti Davor Butković. Autor Tuđmana mlađeg opisuje kao "istražitelja" zločina u Ahmićima, navodi da HIS, za razliku od SZUP-a, "nikad nije pratio i prisluškivao novinare i oporbene političare" te zaključuje da je "Miroslav Tuđman do smrti svog oca bio ozbiljan i odgovoran političar i državni službenik" i "jedini član najuže obitelji Tuđman, koji nikad nije bio povezan baš ni s jednom aferom". Logički nesuvislo, "Violić" – odnosno, po svemu sudeći Butković - mlađem Tuđmanu zamjera jedino to što se po očevoj smrti bacio u "radikalni povijesni revizionizam" negirajući da je Tuđman stariji dijelio Bosnu. Ukratko, problem su knjige i javni istupi Miroslava Tuđmana nakon 1999. godine, ali pohvalan je fakt da je bio ključni dužnosnik režima koji je napao susjednu državu. Inače, Butković je ranih devedesetih u Globusu objavljivao huškačke potjernice protiv hrvatskih feministica, kao što su u novom broju podsjetile Novosti: bio je i ostao moralno i misaono nedorasli oportunist prerušen u gastronoma i liberalnog opinion makera.
Hrvatska mainstream ljevica oduvijek bila samo umivenija verzija tuđmanizma (FOTO: HINA/Edvard Šušak)
Kako objasniti ovaj fenomen – taj, naime, da mainstream hrvatska ljevica u izljevima ljubavi prema gazdi svih uhoda uvelike i nadmašuje desnicu? Jer, nakon ovoga posve je i izlišno pogledati što su o Miroslavu Tuđmanu rekli Andrej Plenković ili Nikola Grmoja. Kako objasniti taj moralni i intelektualni bankrot hrvatskih političara lijevog centra i inteligencije, od kojih nitko nije smogao snage da jasno ukaže na zlo? Odgovor se ne svodi samo na neuspjeh kratke i u zadnjem desetljeću definitivno propale detuđmanizacije. Tuđman stariji je poput zombija ustao iz groba, zločini i lomljenje demokracije su zaboravljeni, a autokrat kanoniziran kao neprijeporni pater patriae s desetinama spomenika diljem zemlje. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez fakta da je hrvatska mainstream ljevica oduvijek bila samo umivenija verzija tuđmanizma te bez da je otpočetka prihvatila nacionalni program Franje Tuđmana. SDP je Srbe u Hrvatskoj izdao još i prije početka rata, time što je stranka odustala od tog dijela stanovništva. Tako je srpska populacija vrlo brzo izručena SDS-ovim manipulacijama, iako je na izborima 1990. godine golema većina hrvatskih Srba glasala upravo za SKH-SDP. Nadalje, opozicija se nikad nije pretjerano protivila njihovom progonu i izbjeglištvu. Politiku povijesti svoje stranke Ivica Račan je definirao rekavši da će Tuđmana pamtiti po dobrom, "a greške popravljati" – i to je, više-manje, pozicija SDP-a i danas. Tuđmanizam SDP-a ušao je u novu brzinu s dolaskom Zorana Milanovića na njegovo čelo. Sadašnji je predsjednik 2015. godine s mjesta premijera urgirao da se zagrebački aerodrom Pleso nazove imenom Franje Tuđmana. Doduše, jedan sudionik javnog života tu je ideju zastupao još prije 17 godina. "Podsjećam na svoj prijedlog Vladi da se Zračna luka Zagreb imenuje po prvom hrvatskom predsjedniku kako je to običaj u drugim zemljama", rekao je taj javni radnik 2004. u intervjuu Novom listu. Njegovo ime je Miroslav Tuđman. Konačno, i Milanovićeva i današnja Vlada, kao i cijela politička klasa, žestoko odbacuju primisao odgovornosti Zagreba za podjelu BiH, kao što je bilo vidljivo prilikom nepravomoćne i pravomoćne presude za "herceg-bosansku" šestorku: eto još jedne želje Miroslava Tuđmana pretvorene u konkretnu i trajnu politiku ove države.
Po svemu sudeći, Tuđman mlađi preminuo je zadovoljan. Posljednja desetljeća svog života posvetio je zalaganju za spomenike svom ocu, za "duhovnu i moralnu obnovu", za vraćanje "Dana državnosti, Oltara domovine, časti generala Gotovine i Domovinskog rata, jer smo bez svega toga mali narod nedostojan pobjede". I nisu li se stvari odvile upravo onako kako se on zalagao? Ispražnjena, doduše, od svoje suverenističke suštine (i u tom smislu se, doduše, može govoriti o Tuđmanovom porazu), retuđmanizacija je na formalnoj razini i što se odnosa prema prošlosti tiče velikim dijelom uspjela. Pri tome je viziju Miroslava Tuđmana uvelike u djelo pretočila mainstream ljevica, bilo iz konformizma i kukavičluka, bilo iz iskrenog uvjerenja. Upravo kao što se Margaret Thatcher pripisuje izjava da njen najveći uspjeh predstavljaju novi laburisti, otac i sin Tuđman mogu kao na svoj najveći uspjeh pokazati većinu današnje opozicije – zapravo čitavu političku scenu, izuzev zeleno-lijeve koalicije i Radničke fronte. Štoviše, to se ne odnosi samo na političku scenu, nego na najveći dio cjelokupne javnosti. Istinu o Miroslavu Tuđmanu trenutno se, osim u Novostima koje i tako imaju status "antihrvatskog" lista, može pročitati jedino u pojedinim bosanskohercegovačkim medijima. I zato u načinu na koji je ispraćen Miroslav Tuđman nema ništa nelogično. Jedino iznenađenje su, možda, pojedine figure od kojih su naivni očekivali više, umjesto izdaje činjenica i principa.
Nije da takve službene "istine" predstavljaju hrvatsku posebnost. Kada umre sada 97-godišnji Henry Kissinger, izvjesno je da će - unatoč svinjarijama od Vijetnama, preko Bangladeša, do Čilea i Argentine, odnosno suodgovornosti za zločine i užasne patnje milijuna ljudi - u Sjedinjenim Državama biti pokopan kao državnik. No to ne mijenja elementarnu moralnu i intelektualnu dužnost da se zlo imenuje i da mu se pruži otpor. Osim toga, zamislivo je da će i ovakvoj Americi na Kissingerevu odgovornost ukazivati intelektualci, pa i političari među progresivnim demokratima. U Hrvatskoj, pak, vlada nepomućeni konsenzus organizirane laži.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Zvonimir Kuhtić/Dario Grzelj
inače, gledam sliku mlade (starinom hercegovke ilirskoga lika) lučićeve, odrastle u dalmaciji, danas udane amerikanke "baroni" sa stalnim boravištem na iztočnoj obali amerike skupa sa ženskim ostakom obitelji, i mislim si kako vrieme zaisto bṙzo teče i mimo prolazi. nu, kratko nakon čto sam se trajno razvojačen povůkał s balkana početkom drugoga tisućljeća, u vlaku na putu za njemačsku (vračajuć se u ameriku) proveł sam ugodno/an vrieme/čas razgovarajuć s tolikođer hercegovkom, zanosnom i liepom mladom ženom ilirskoga lika. nedvojbeno velikom katolkinjom i hṙvaticom odrastlom u njemačskoj. visokoobrazovanom i po mojoj prosudbi vṙlo inteligentnom osobom. iz našega razgovora zaključih, gluboko razočaranom u hṙvatsku i rodnu hercegovinu, odnosno s viđenim u čto su se obje prëvratile mimo obëćanoga i obëćavanoga, glubinski prožete korupcijom i partijsko-plemensko/klansko-"rodijačskimi" (s)vezami, s lažnim pozivom "diaspori" na povratak i pomoć pri izgradnji hṙvatske ter BiH-a, polag nuđene lažne pomirbe. s toga je svoju būdućnost popůt većine hṙvatske diaspore/izseljenstva na žalost odlučila nastaviti živjeti u njemačskoj/staroj-novoj domovini. pritča je to o dvïju hercegovkah, s dvama sličnima polazištima u njemačskoj, s istim koncem ali na suprotnih stranah atlantika, vjerojatno do daljnjega daleko od balkana.