Marin je imao komad nosa. To se, ruku na srce, u en faceu nije primjećivalo, ali mu je zato profil izgledao grozno, gotovo karikaturalno. Lice mu je inače bilo pravilno i simetrično, čak lijepo, s izraženim jagodicama i punim usnama koje bi se bez puno pretjerivanja moglo nazvati ženskima. Zbog nosa nije imao kompleksa, riješio ih se već u srednjoj školi kada je shvatio da djevojke taj njegov fizički nedostatak vrlo lako previde očarane rječitošću ili inteligencijom. Bitan je bio i tren kada bi ga prvi put ugledale, ako su ga vidjele sa strane znao je da će morati uložiti mnogo truda da svoj golemi organ za disanje u njihovim očima svede na prihvatljivu mjeru.

Kako je odrastao, nos je promatrao sve manje kao prokletstvo, a sve više kao blagoslov, učinio je od njega simbol osobnosti i karaktera iako je, u rijetkim trenucima slabosti, znao pomisliti da se samozavarava i da taj nos mrzi i da mu je u životu donio samo negativnosti. Takve bi izljeve malodušnosti ipak brzo zaboravio i pustio bi svoj nos na miru, o njemu uopće ne bi razmišljao sve dok mu ne bi došla prilika da na njemu vježba umijeće autoironije. Tako je bilo i u prepunoj i zadimljenoj Močvari kada je uočio neku djevojku kako puši džoint. Prišao joj je, već ošamućen brojnim pivima i uljudno zamolio:

- Mogu li dobiti dim tog hašiša?

- Kako znaš da je hašiš?

- Gospon kljuka nikad ne griješi! - rekao je i prstima lagano pritisnuo vrh nosa. Tek tren poslije shvatio je nepotrebnost geste.

- Koji miris imam? - pitala ga je i ponudila svoj vrat njegovom nosu.

Dotaknuo joj je vrat prvo nosom, a onda i sasvim lagano, skoro neosjetno, ustima. Duboko je udahnuo. Imao je sreće. Taj isti parfem stalno je koristila njegova prva djevojka i njegov miris mu se nepogrešivo urezao u mozak. Samouvjereno je ispalio:

- Marera ferera.

- Dobar si, stvarno. - rekla je ona ne krijući zadivljenost, udahnula još dim pa mu potom pružila džoint.

- Nisam ja, već gospon kljuka. - rekao je i prihvatio pljugu.

Pušio ju je s užitkom. Obožavao je način na koji kanabis puni rupe koje alkohol otvara, puno brže i potpunije od duhana i s posljedicama koje dolaze tek kasnije, kada se dvije opijajuće supstance zagrle. Vratio je curi smotku, a reski okus haša ostao mu je u ustima i nosu. To mu se sviđalo. Uskoro mu se počelo vrtiti zbilja jako, ali ne toliko da bi morao sjesti, oblici su oko njega omekšali, a svijet se počeo doimati kao jedno sasvim prihvatljivo mjesto. Pružio je curi ruku.

- Marin.

- Irena.

- Gospona kljuku si već upoznala.

Dim i tekućina su ga usporili. Opet je sa zakašnjenjem shvatio da glupo forsira izrugivanje svom nosu, jer ga Irena još nije doživjela u svoj njegovoj veličini.

Nasmiješila se. Nije znala što bi rekla. Marin joj se svidio. Razoružala ju je njegova opuštenost. Njegova neuobičajena prirodnost.

Marin je osjećao tišinu između sebe i Irene. Tišinu koju su činili brujajući basevi i neuhvatljiva melodija. Tišinu koju je mogao nadglasati samo fizički kontakt. I to dobro odmjeren i pravovremen. Nije imao dovoljno koncentracije za takvo što. Mozak mu je bio prespor.

Približio je svoje usne njenom uhu. Morao je pokušati, nije smio dopustiti da propadne. Glas je izišao sam od sebe, bez dvojbi. Negdje u Ireninom uhu nešto je zatitralo, a potom joj se koža naježila praćena ugodom kad je osjetila vršak njegova jezika na rubu svoje ušne školjke.

- Imaš li ti još tog haša?

Marinu se činilo da su prošli sati dok je čekao reakciju. Ipak, bio je zadovoljan. Ostvario je dodir, pobijedio tišinu, prebacio lopticu. Sve je bilo na njoj.

Umjesto odgovora, Irena ga je uzela za ruku i povela ga vani kroz pijanu i bučnu gomilu, isprepletene parove i ravnodušne redare.

Smjestili su se pod drvo nedaleko od Močvare. Ona je izvadila hašiš i rizlu, a on je spremno rasparao cigaretu. Marin se samo bojao da netko ne osjeti miris njihove smotke i da ne dođe žicati dim i razbije intimnu atmosferu, ali je unatoč toj strepnji bivao sve više i više opušten. Razgovor je tekao lagano, ali uporno. Irena je pomislila kako već dugo nije upoznala nekoga toliko zanimljivog i duhovitog. Sve se, za njih oboje, na tren doimalo savršenim.

Pljuga ih je pogodila direktno u glavu. Opustila im živčane sustave i oslabila inhibicije. Bili su spremni na sve. Marin je počeo pjevušiti. Sticks and stones can break my bones but words will never hurt me. Nije imao pojma odakle mu je na pamet pala ta priglupa pjesmica. Ona se nasmiješila pa ironično pitala:

- 'Oš se kladit?

- 'Oću se kladit što?

- Da te riječi mogu povrijediti.

- Ajde. - odgovorio je bez razmišljanja. Da nije bio toliko drven sigurno ne bi pristao. Poznavao je snagu riječi jako dobro, pjesmicu je pjevao tek toliko.

- Imaš ogromnu nosinu.

To je bio kraj. On nije mogao znati da na nju haš ponekad djeluje tako da iz nje izvuče provokatoricu, a ona nije mogla znati da će on tu primjedbu uzeti k srcu i da je još davno izrugivanje svom nosu dozvolio jedino i isključivo sebi. Marin je bio slomljen.

Potišteno se vrati u Močvaru i progura do šanka. Odlučio se razbiti do kraja. Prvo je popio duplu votku, a onda ju je ispirao pivom. Uskoro mu se počelo magliti pred očima, a i želudac se počeo buniti iziritiran kiselinom. Otišao je na WC povraćati. Usput se i popišao i oprao ruke te umio lice. Bilo mu je malko lakše, barem mu nije nakon svakog podrigivanja kiselina palila grlo.

Osjetio je nečiju ruku na ramenu. Bila je to Irena i bilo joj je žao. Odgurnuo ju je. Više nije bio prijateljski raspoložen. Otišao je plesati i unatoč trudu osjećao je probleme s koordinacijom. Svejedno je nastavio. Zatvorio je oči i prepustio se glazbi. Shvatio je da mu se tako previše vrti pa ih je opet otvorio i odlučio potražiti točku na koju će fokusirati pogled. Brzo ju je pronašao. Bila je tik do njega, vrlo sitna, prilično lijepa i nevjerojatno seksipilna. Krenuo je plesati s njom. Ignorirala ga je. Približio joj se i probao ju poljubiti. Izgubio je takt, alkohol ga je isprao. Ona je užasnuto okrenula glavu od njega i ustuknula korak. U tom trenu se kraj nje pojavio neki široki i bradati lik koji je Marina primio za ruku i doslovce ga izvukao vani, kroz pijanu gomilu, isprepletene parove i kraj ravnodušnih redara. Kada su se već dovoljno odmakli od kluba bradati je zamahnuo i pogodio ga u pleksus. Marin je ostao na nogama unatoč pijanosti i krhkoj konstituciji. To ih je obojicu iznenadilo. Sada je on zamahnuo, ali grozno traljavo, jer je bio nevičan tučnjavama pa je jedini rezultat tog potencijalnog udarca bio njegov vlastiti gubitak ravnoteže i grub susret s tlom. Bradati više nije razmišljao, dao se na posao nogama. Nije birao gdje udara, nasumce je pogađao tijelo već sasvim neosjetljivo na udarce. Prestao je tek kad je vidio krv. Okrenuo se i mirno otišao nazad.

Gospon kljuka bio je slomljen.