Naš mali demon Titivillus
Od priča koje ljudi u odmaklim godinama pričaju dominiraju dvije teme: prva je što je i kako je nekada nešto bilo, a druga, koje su sve zdravstvene muke pozne dobi. Svaki dan bude neka, pa je izbor veliki, pričama o tome nigdje kraja. Jedna od zdravstvenih boljki je svakako i problem zaboravljanja i pravljenja kojekakvih grešaka.
Danas mnoge zabavljaju, ali i plaše greške aktualnog američkog predsjednika. To mogu biti ozbiljne greške, jer je riječ o čovjeku koji vodi najveću svjetsku silu. Ni one u sredstvima informiranja ne raduju, jer mogu unijeti nepotreban nespokoj, strah, paniku. Ponekad je i riječ o brzopletosti ili pogrešnoj informaciji, koju ozbiljna glasila odmah ispravljaju i demantiraju. Ali najčešće greške su u vijestima, kada pisac teksta napiše neku riječ pogrešno. Neke su smiješne, neke dokaz slabe pismenosti tekstopisca.
Prisjećam se kako je jednom u uglednim sarajevskim novinama na prvoj strani umjesto „Vijećnici AVNOJA” napisano „Vjernici AVNOJA”. Slovna greška koja se potkrala slovoslagarima koštala je te novine cijelog jednog izdanja. Kažu da je za takve greške kriv Titivillus. Prvi put sam za njega čuo kada mi je izlazila jedna knjiga u Izdanjima Antibarbarus u Zagrebu. Titivillus se zvala jedna edicija tog izdavača, pa mi je njen urednik Albert Goldstein (1943. - 2007.) rekao tko je taj zloćo. Pročitao sam i u imprimaturu ove biblioteke da Titivillusa prvi put spominju u 13. stoljeću, a da su ga izmislili manastirski prepisivači knjiga i dokumenata „dijelom u šali, ali i da ponesu krivnju za njihove pogreške te kao upozorenje”. Dalje tu piše da Titivillus svaki dan skuplja pogreške u pisanju i prepisivanju i kada napuni greškama svoju vreću nosi ih „Vragu koji svaku grešku zapisuje u knjigu onoga tko ih je napravio” i svaka ta greška će na Sudnji dan „svjedočiti protiv onoga tko ju je počinio”. Danas je, piše u ovoj bilješci Titivillus „našao svoj novi posao u računalima”, pa ima opet puno posla, jer je grešaka uvijek puno, a njihovih kontrolora sve manje.
Nisam znao za ovog nezgodnog i ne baš poželjnog suradnika, a obradova me što postoji, jer to objašnjava i barem donekle opravdava greške koje se i najopreznijem piscu potkradu. Ako takav demon postoji, ako on uvijek prati pisca i njegovo pisanje, onda su nekako u biblioteci tog imena omaške opravdane, jer je sam Titivillus spomenut na naslovnoj strani knjige, što je i meni pomalo olakšavalo brigu oko zadnjih korekcija koje sam unosio, neće greške biti samo moje! Priznajem, svoje prisustvo i djelatnost potvrdio je Titivillus i u ovoj mojoj knjizi. To je, dakle, nezvani gost, koji učestvuje u stvaranju teksta, a nikako nije dobro došao. Njegovu djelatnost otkriju razni pedanti i ljudi koji imaju smisla za detalj, bilo da bi kao korektori ili dobrohotne kolege autoru pomogli ili ih pak uoče oni zločesti kako bi se autoru narugali.
Mnogi su tvrdili da nema knjige bez grešaka. Barem ih nije bilo prije pojave raznih tehničkih pomagala, od kojih su danas od velike pomoći automatski korektor i veliki ekrani na kojima se tekst može bolje vidjeti. No i pored toga i danas grešaka bude, a i dalje se smatra prihvatljivim ako grešaka nije baš previše, ako ih nema na svakoj stranici.
O greškama je bilo riječi čak i u svojedobno čuvenim, premda ne baš uvijek pouzdanim stripovima o neobičnim i nevjerojatnim ljudima i događajima Roberta Ripleya „Vjerovali ili ne”, čitali smo da je na sajmu u New Yorku jedan izdavač izložio knjigu bez grešaka, ponudio nagradu za svaku uočenu grešku, a onda posjetitelji sajma našli mnoge, jednu čak na prvoj stranici.
Moj gimnazijski nastavnik književnosti Juraj Marek mi je pričao da je radio u jednoj izdavačkoj kući, svi se trudili oko jedne knjige Ive Andrića, pregledalo je nekoliko urednika, lektora i korektora, predali s ponosom Andriću knjigu „bez greške”, pisac je radostan otvorio i odmah primijetio grešku! Upućeni tvrde da su i u čuvenoj Britanskoj enciklopediji na svakoj stranici našli barem jednu pogrešku, a navode se kao djela s markantnim greškama i mnoga slavna djela, od „Avantura Huckleberry Finna“ Marka Twaina do „Harry Pottera“ J.K. Rowling.
Svatko je pravio greške. Treba pogledati kritička izdanja djela najvećih, kao što su Kant ili Hegel, pa će čitatelj lako uvidjeti da su i najbolji ponekad ponešto pogrešno napisali ili u nekom podatku i citatu pogriješili.
Među ljudima od knjige i danas vlada uvjerenje da je teško naći knjigu bez neke pogreške. Moji drugari pisci su u časovima dokolice razvili teoriju da postoje tri vrste duhova: dobri duhovi, koji nam uvijek nastoje pomoći, njima suprotni zločesti duhovi, koji stalno prave neke podvale i donose nesreću i treći, „duhovi zajebanti”, koji nam skrivaju stvari koje tražimo, bude stvar na stolu, onda je odjednom nema, pa od nas ovi mali veseljaci prave sprdnju, jer im je uvijek do šale i zafrkancije, kao da su sve veseliji što smo mi u svom uzaludnom traženju ljući, a onda nam onaj traženi predmet spuste na sto, pred nos. Njima je sličan Titivillus. On, dakle, namjerno pravi greške u tekstu koji pišemo. Prikrade se, prikrije, podvali, nešto doda ili izostavi i eto greške! Pisac se poslije pravda: žurio, nije vidio; vid mu je inače oslabio, što od umora, što od godina; umorila ga tema i dug rad na rukopisu, pa ga pisac, zasićen, prestao pregledati; nije provjerio, bio siguran da je sve napisao ispravno, a ni korektor i urednik nisu vidjeli sve dok tekst nije objavljen, kao da se tek tada greška pojavila; bio pisac lijen, nemaran, nije mnogo držao ni do teksta mi do čitatelja; pogriješio u tipkanju.
Svakom se to desi, i meni, i zbog lošeg vida i zbog disleksije; ponekad je u pitanju zvučna sličnost (recimo, Hašek – Čapek) ili asocijacija, pa se pomiješaju slična imena ili srodni pojmovi, ponekad bude u igri „frojdovska greška”, kada nam se omakne pogrešno ime, jer nekog dugo ili šale radi pogrešno zovemo, pa tako, pogrešno i napišemo, ponešto pogrešno upamtimo i citiramo iz glave, bez dodatne provjere, ponekad srodne podatke pobrkamo, a najgore je priznati da pisac nije znao, pa pogriješio. Pisac, najčešće, kada mu tekst izađe sam s nelagodom odmah uoči te greške („Nije moguće, da tu pogriješim”!), a nerado ih spominje, bude ga sramota, bude mu neprijatno što je pogriješio i to često u onome što jako dobro zna.
Obično o tim omaškama prvi progovore oni koji su sami u tekstu spomenuti ili je u tekstu spomenuto nešto što ih posebno interesira. I takvi se poradi vlastite sujete razgalame i uvrijede, a bude i onih koji ispravljaju autore od kojih su mnogo slabije obrazovani, ali eto nešto uočili, pa se osjećaju „pametnima” i „važnima”, kao da su bolji i od pisca i od njegova djela. Onda se razmaše sujeta pisca („Kako će mi se to desiti?”), a još češće i više malicioznost kritičara i zloba zluradih, u čijoj volji i želji za izrugivanjem je opet na djelu sujeta, ali sada sujeta onoga koji bi htio pokazati svoju superiornost u odnosu na onoga koji je nešto učinio.
Postoje ljudi kojima je veliko zadovoljstvo uočiti i istači manu drugog, a i pronaći neku grešku u svemu o čemu govore. Mnogi su u toku svoga školovanja naišli na nastavnika kome je bio sadistički užitak uhvatiti učenika ili studenta u neznanju i grešci. Na poznatom filmskom portalu IMDB svaki čas se javi neki gledatelj filma koji je u ovom ili onom filmu uočio grešku, nikada samo jednu, kao da je išao u kino samo da uočava i bilježi greške, ponekad ih toliko nabroji da ne znam je li uopće pratio radnju filma.
Na sve to postoji jedan pravi odgovor: detalj ne ruši cjelinu djela; jedna ili čak nekoliko grešaka ne ruše cijelu knjigu. One mogu biti odmah na jednom listu naznačene. Takav list kao Errata u nekadašnjim izdanjima dodavan je svakoj važnijoj knjizi, a danas će, ako bude novog izdanja, sve greške u knjigu biti unesene i zauvijek otklonjene. Autori o tome nerado govore, jer nema razloga isticati svoje greške (ima ih koji će s puno jetkosti samo o tome), nego ih, kada za to dobiju priliku, sa zadovoljstvom isprave. Zato ni ja neću spominjati one koje sam sam napravio. Jedino bih volio kada bi ih mogao ispraviti, pa sam to već u svojim rukopisima uradio. A ako neko još neku nađe, bit ću zahvalan ako mi javi.
Dobro je kada se greške otklone, najbolje bi bilo da ih nema, ali gotovo nikoga manje greške nisu odbile od dobre knjige. Oni koji čitaju knjige da bi istakli njihove greške bolje neka ih ne čitaju, nije to za njih. Pisca, naravno, ponekad dugo grize što je njegova greška zapisana, kao da je nepopravljiva, ali su, to dobro zna, mnogo gore greške o kojima nema nikakvih pismenih tragova. Nikakve i ničije greške naravno ne treba braniti, nego popraviti, ali ni previše isticati, osim ako nije u pitanju kardinalna pogreška, koja ruši cijelo djelo, što se ipak vrlo rijetko dešava. U pravljenju sitnih, manjih grešaka Titivillus je čest krivac. A što sam stariji, on je sve aktivniji, mada mi i dalje nije do njegova društva.
No sve su te greške teksta sitnica prema onima koje proizvodi politička moć i sila koja iza nje stoji. I svaka se greška pisanja može ispraviti, a one druge, praktične, političke i razbojničke, nanose dugotrajnu, ponekad definitivnu nesreću. I što je još gore: što za njihova nedjela nema nikakva opravdanja, počinitelje baš briga.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
"Romanes eunt domus"
----- Life of Brian :P