Prije neki dan je maloljetnik u Bosanskoj Krupi nožem u policijskoj stanici ubio jednog policajca, a drugog ranio. Ubrzo smo saznali da njegovoj Facebook stranici ima mnogo sadržaja na arapskom jeziku. Onda je otkriveno kako je nakon privođenja rekao da je to uradio jer država podržava cioniste koji ubijaju nevine muslimane. Kasnije je došlo do hapšenja i nekih vehabija u Bosanskoj Krupi, koji su zatim pušteni i određen im je kućni pritvor.

A ko su vehabije? 

Prije svega oni ne vole da ih zovemo vehabije, već jednostavno muslimani, a ako baš moramo da ih izdvojimo od drugih muslimana, onda ih zovite selefije. Tako ćemo ih i mi zvati u ovom tekstu. 

Neki muslimani na selefizam gledaju kao na pokret islamskog modernizma koji se pojavio krajem 19. i početkom 20. vijeka. Cilj ovog pokreta i njihovih aktera je pomiriti islam sa socijalnim, političkim i intelektualnim idealima prosvjetiteljstva, a to praktično znači pomoći modernim muslimanima da se oslobode okova tradicije i pronađu put ka modernizaciji. 

Drugi selefizam doživljavaju kao autentičnu i neiskvarenu religijsku orijentaciju unutar sunitskog islama. Oni tvrde da oni jedini slijede pravi islam koji može dovesti do spasenja. Selefizam, za njih, nije ništa drugo nego islam onakav kakav je bio kada je prvi put otkriven, neokaljan od bilo kakvih inovacija, odstupanja ili dodavanja. To je po njima čisti islam koji su pobožni preci u prve tri generacije uobličili.

Treći pristup, selefije definiše kao militante koji se bore protiv zlostavljanja i poniženja muslimana širom svijeta, tj. oni su jedini mogući odgovor islama i muslimana protiv „krstaško-cionističkog“ saveza. Unutar tog religijskog diskursa, ideja mučeništva uživa povlašteni položaj. 

U Bosni i Hercegovini dominira drugo i treće doživljavanje selefizma. Da budem precizniji, među selefijama u Bosni i Hercegovini dominira ovo drugo opažanje selefizma, dok ih se većina građana plaši i doživljava ih kao potencijalne teroriste. 

Niko ne zna koliko ima selefija u Bosni i Hercegovini, ni koliko je njihovo učenje prihvaćeno među domaćim muslimanima. Onomad je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović govorila o 10.000 selefija, ali nikad nismo saznali na čemu zasniva te svoje tvrdnje. 

Upoznao sam mnogo selefija i prvo što sam naučio je da ih sve ne trpam u isti koš. Razlike između njih su velike. Ne odnosi se to samo na njihovo životno iskustvo, obrazovanje, godine starosti, socijalno porijeklo i trenutni socijalni status, bračno stanje i sl.,već i na njihovo oblačenje, ponašanje, odnos prema ženama, prema Islamskoj zajednici, prema ratu u Siriji, Iraku, Palestini, pa i samom shvatanju džihada. 

Razlike su prisutne i među njihovim vođama, a da vam ne pričam o međusobnoj netrpeljivosti. Zbog toga je veoma važno da kada govorite o selefijama imate na umu njihovu različitost, koja je ponekad toliko velika da ne možete da povjerujete. 

Naravno, oni su vrlo konzervativni i to ne treba da vas čudi, konzervativni su jednako kao i bilo koji čovjek koji svoj život podredi knjizi koju je Bog izdiktirao poslaniku prije nekoliko stotina godina. Oni kažu da se pridržavaju onoga što piše u knjizi i tu nema kompromisa, što vodi isključivosti. U praksi to znači da se ne pozdravljaju sa ženama, niti se žene pozdrvaljaju sa muškarcima; da ne konzumiraju alkohol; da ne slušaju muziku; da se žene pokrivaju; da je homoseksualizam grijeh ... S druge strane to ne znači da se ne mogu školovati i raditi veliki broj poslova, sve dok se ti poslovi ne kose za njihovim poimanjem islama. 

Naravno, oni smatraju da demokratija nije loša, ali da je šerijat kao društveno uređenje mnogo bolji za sve, i vjernike i nevjernike. Pošto vjeruju u to oni ga i zagovaraju i maštaju o tome. 

Problem nastaje kada dođemo do metoda kako uvesti šerijat. Milom ili silom?

Najveći broj selefija zna da je mogućnost da Bosne i Hercegovina postane šerijatska država malo vjerovatna, barem za njihovih života, i onda je njihova borba usmjerena na ličnu borbu da se živi ispravno i bori za spasenje vlastite duše. Najveći broj onih koji su smatrali da se to može ostvariti nasiljem otišli su u Siriju i Irak i tamo poginuli u redovima ISIL-a ili neke druge ekstremističke frakcije.

U zavisnosti od toga koliko žele da žive po šerijatu, oni biraju i mjesto življenja. Neki odlaze na selo i stvaraju zajednice u kojima žive po svojim pravilima, ali je važno naglasiti da to ne znači da ne poštuju zakone države u kojoj žive. Bilo je pokušaja da se napravi država u državi, ali ti pokušaji su neslavno propali. Oni koji ostanu u gradovima i manjim mjestima uređuju svoj život kako znaju i umiju, svjesni da se moraju pridržavati svih zakona i pravila koji važe i za obične građane. 

A šta ćemo sa terorizmom?

Najveći broj selefija koji danas žive u Bosni i Hercegovini ne podržavaju nasilje i terorizam, ali je isto tako činjenica da i među njima postoje ljudi koji su spremni da zarad svojih uvjerenja napadaju policijske stanice, pucaju po ambasadama, ubijaju ljude. Oni sebe vide kao pravednike, koji se bore za slobodu umeta tj. svih muslimana na svijetu od Ujgura u Kini, preko Čečena, do Palestinaca. Oni maštaju da poginu kao mučenici za svoju vjeru i interpretirajući Kuran i druge islamske knjige kako njima odgovara. 

Ipak, svaki taj zločin ili pokušaj zločina, muslimanima u Bosni i Hercegovini, a pogotovo onima koje opažamo kao selefije, nanose više štete nego koristi. 

I sada dolazimo do paradoksa. 

Demokratsko društvo ili društvo koje to želi da bude ono koje daje mogućnost izbora svakom pojedincu da vjeruje u šta hoće i samim time i organizuje svoj život kako želi, sve dok se to ne kosi sa zakonima države i ne ugrožava prava drugih. Demokratsko društvo nije tiranija većine, već i briga o pravima manjina. Imamo li to na umu, selefije imaju pravo da budu to što jesu, bez obzira da li se to nekome sviđalo ili ne. 

Postavlja se pitanje, da li bi se selefije isto tako odnosili prema drugima, kada bi imali svoju državu, uređenu po šerijatu?

Ne bi! I to je najbolji argument zašto Bosna i Hercegovina treba da bude demokratsko i liberalno društvo, kojem je poštivanje ljudskih prava na prvom mjestu, bez obzira koliko smo razočarani i u demokratiju i u liberalizam. Jedino u takvom društvu ima mjesta za sve selefije, ateiste, lezbejke i one koji nedeljom kleče na ulici. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.