Nazif
Dođe ljeto i Bosna se opet napuni. Dijaspora se vratila da uživa u ćevapima, familiji, nacionalizmu i minama. Vidio sam kamaru ljudi koje nisam vidio ko zna koliko, pričo s njima i većina ih mi je rekla jedno: "Joooooj, ne bi se ja mogo ovde vratit nikad". Navikli se na demokraciju, fine klubove, cure koje su slobodne i na seks bez puno upucavanja i ašikovanja. Pljuju po ljudima druge nacije i nacionalizam iz većine izbija ko sise Kravićke iz grudnjaka.
Nasuprot njima postoji i moj rođak Nazif, cijelo Brčko ga zna po imenu Torg. Da, da, Torg, baš kao i ono novo Tuzlansko pivo. Torg je cijeli rat bio u Bosni, 73.godište, voli Bosnu više nego ijedan političar te zemlje, voli Savu, svaki njezin zavoj, sevdah, rakiju, pecanje, mezetluke i svakog čovjeka iz komšiluka.
Torg se oženio i vjerujte mi niko mu ne paše kao Sabina, najbolja kuharica Salzburga i okolice. Voli on nju ko sve ovo maloprije što sam nabrojo skupa. Žive u centru Salzburga, druže se sa nekoliko ljudi, ali ti ljudi nemaju one dodirne točke s njima, koje ima sva raja iz mahale u Brčkom.
Zanimljivo je to da je on jedina osoba koju ja znam, da živi u dijaspori i kad vidi seljadiju iz tuzlanskih zaselaka u mercedesima po Salzburgu, Beču, Minkenu, kaže: " Vidi dijasporaša ovih, čitav život žive za ovo auto i ljude koji ih gledaju po Brčkom dok ga voze u avgustu".
Torg ne želi bit ko oni, oni ne slušaju rokenrol, misle da je trava droga i odlaze u Bosnu samo kad je avgust. Jebo to, on bi u avgustu na more, al ne može ove godine jer ima plan i trebaju mu pare.
"Nabijem ja sve ovo na kurac, ne može meni hiljadu ovih restorana i supermarketa zamijenit maslenjak kod¸Rahime. Ja sam ti Edo sretan samo kad sam dole i kad se ševim sa Sabinom, ha ha ha ha", ne mogu vam dočarat njegov osmijeh koji je sve češći kako se bliži vrijeme posjete Brčkom.
Torg je totalni No Sikiriki, ma kolko se ljudi iselilo iz grada i ma kako loša situacija bila on će se smijat više nego ijedan dijasporaš koji poslije dvije hevte jedva čeka da se vrati u sigurnost i kulturu zapada.
Ja često odem do Brčkog, prvi dan me ufati depresija jer se ništa ne mijenja, ljudi samo kukaju, te ovo te ono, niko ne radi, ljudi liječe živce pa pecaju po cijeli dan. Nazovem Torga, sve mu ispričam, a ovaj samo što ne zaplače i vrati mi vjeru u sve samo sa jednom rečenicom: " Pa to je Bosna bolan, ha ha ha ha ha". Ja se odvalim smijat, izađem ispred bratove radnje, otvorim pivo i zapalim cigaru i čekam ko će naić da se ispričam s njim. Pijem i kontam, kolko Torg fali ovom gradu i cijeloj državi ...
Pozdrav Torgu i mom drugu Mirzi ... vidimo se.
jednog dana a to jest na Svetog Nikada kad se Ivan opameti.....