Moj susret s ubojicom kodnog imena - Hrvatski zdravstveni sustav
Svi mi kad tad u životu dođemo na red za gastroskopiju i kolonoskopiju. Najčešće to bude u godinama za koje vrijedi ona dobra stara: “U pedesetima nema zdravih, ima samo nepregledanih“. Gastroskopija i kolonoskopija spadaju među takozvane „invazivne pretrage“ i u praksi su jednako strašne kao što i zvuče. U stvari, u praksi ih još nisam ni doživjela, ali mašta može svašta. Ono što prepadnuti um potencijalnog pacijenta može zamisliti, tome nijedan službeni horor ne može parirati. Što, na primjer, ako se kamera na onoj gumenoj cijevi u probijanju kroz moj jednjak otkači i upadne u želudac? Ili, što ako se ugušim jer pri tom pregledu svi izgledaju kao da će se ugušiti pa liječnik neće shvatiti da se ja stvarno gušim? I tako.
O dotičnim pregledima sam tu i tamo ponešto načula iz usta rodbine, prijatelja i znanaca, nesretnika koji su u nekom trenutku bili prisiljeni podvrgnuti se takvoj provjeri zdravstvenog stanja. Te priče izazivale su mi nevjericu. Čekaj, u 21. stoljeću smo, a oni još uvijek izvode takve preglede? Naravno, kako smo svi različiti, uvijek ima i onih koji će ti reći da su te pretrage „malo neugodne“, ali da nisu baš tako strašne k'o što se priča ili k'o što se čini.
Dojam o stupnju „neugode“ ovisi o pragu boli svakog od nas pojedinačno. Ima ljudi koji bi mogli sami sebi izvaditi zub bez anestezije, recimo. A ima i onih drugih, na primjer kao što sam ja, koji bi najradije i frizerku zamolili za malu, malecku, anestezijicu. Takva sam. Moj prag boli opremljen je alarmom i crvenom rotirkom i aktivira se čim neko drugo ljudsko biće pruži ruku u mom pravcu, a pogotovo ako u toj ruci još i drži nekakve instrumente. To je stvar toga da sam ja u stvari hipersenzibilna ili, preciznije, ono što je nekom drugom „mala neugoda“, meni je neizdrživa fizička patnja.
Najgluplja stvar na svijetu je biti takav i roditi se u Hrvatskoj. Kakva fatalna nesmotrenost! Ako si hipersenzibilan brate, rodi se u, šta ja znam, Švedskoj, a ne u krajevima gdje se i kiretaže izvode „na živo“ i gdje se ljudi natječu tko se više napatio u životu i tko je više boli izdržao bez anestezije. Meni takva junačenja nikad nisu bila ni na kraj pameti i uopće mi ne izaziva ni najmanju neugodu zatražiti totalno omamljivanje i obeznanivanje, ma o kako benignom zahvatu na mom tijelu se radilo.
Uspješno sam zaobilazila te razne skopije sve dok vrag nije došao na vrata (FOTO: Lupiga.Com)
No, dosta o meni, ajmo sad malo o meni. Nema šanse da se ja ikad podvrgnem tim pregledima, odlučila sam nakon što sam prvi put čula tuđa iskustva. Uostalom, postoje razni ultrazvukovi, MR-ovi, ovo ono, nedajbože potrebe, zaobići ću inkvizicijske tretmane i lijepo, elegantno se dati snimiti, slikati, ultraozvučiti, nešto... I zaista, uspješno sam zaobilazila te razne skopije sve dok vrag nije došao na vrata.
Vrag se pojavio nedavno u obliku nesnosnog, peckajućeg bola u predjelu prsišta. Bila je noć, najgore vrijeme za bilo kakve bolove, duhovne ili tjelesne prirode. Nema ništa strašnije, i ništa usamljenije od čovjeka kojega u dva sata iza ponoći probudi bol. Priznajem, prepala sam se. Naime, bol u predjelu prsnog koša čovjeka prije svega navede na pomisao o infarktu. U nekim godinama to se jednostavno samo po sebi nameće. Neuredan život, gluten, cigarete, praćenje predsjedničkih kampanja, skupi se tih rizičnih faktora i voila!, eto te u gluho doba noći gdje sjediš na rubu kreveta orošen hladnim znojem, držiš se za prsa i nećkaš se na eci-peci-pec zvati prve susjede ili hitnu pomoć direktno?
Ne spadam u one koji lako donose odluku o posjetu liječniku. U principu, kod liječnika odem onda kad više nemam izbora, odnosno kad sam skoro pa sigurna da će eventualna bol koju mi priredi liječnik biti manja od one koja me liječniku i natjerala. Tu noć sam nekako odhodala po stanu, popivši, od svih mogućih artikala iz kućne ljekarne, samo jednu tabletu za smirenje. Naime, znam sebe – ako i nije infarkt, sama ću si ga izazvati od straha.
U ranu zoru odluka je bila zrela, pravac ordinacija obiteljske medicine. Sljedeća adresa je bila gastroenterologija. Saslušavši priču o simptomima, liječnik je donio presudu: “Vi morate što prije obaviti gastroskopiju i kolonoskopiju“. Buljila sam u njega. Jel' on to stvarno mrtav hladan sugerira da bih se trebala podvrgnuti uguravanju nekakve gumene cijevi, naoružane kamerom, u usta, ždrijelo i želudac, a onda, ako to preživim, ponoviti isti postupak, ali s obrnute strane tijela? Progutavši pljuvačku, ljubazno sam ga pokušala nagovoriti da promijeni stav. Recimo, za slučaj da liječnik za to nije čuo, ili je smetnuo s uma jer zna se kako su liječnici preopterećeni, kako bi bilo da me pošalje na ultrazvuk? Abdomena? To dobro zvuči. Hoću reći, bezbolno.
Jok. Ni ultrazvuk, ni MR, ništa ne može zamijeniti one dvije zmijugave pretrage. Čekajte, molim Vas, mislim, možda imam gastritis? Svi imaju gastritis. S tim se sasvim dobro živi. I s gorim stvarima se živi. Ne dobro, ali se živi. Pa kod nas je to standard, samo da si živ, ne moraš još biti i dobro. Onda lijepo popiješ gastal i mirna Bosna. Ne, Bosna nikad nije mirna, a gastritis se ne utvrđuje ultrazvukom. Ni guglanjem, gospođo. Osim toga, s obzirom na sve što se može šćućuriti u Vašem ždrijelu i Vašim, da prostite crijevima, gastritis vam dođe k'o jack pot. Gospođo.
OK. Gospođa je shvatila. Ali gospođa ima svoje aseve u rukavu, a to su privatne klinike. Ili se kaže poliklinike? Nikad mi nije bilo jasno u čemu je razlika. Malo sam zaguglala razliku između klinike i poliklinike i naišla na tekst koji počinje ovako: “Zakonom o zdravstvenoj zaštiti ('Sl. glasnik XY', br. 107/2005 i 72/2009 – dr. zakon – dalje: Zakon), i to članom 46. stav 3...“ pa zatvorila link jer sve što tako počinje ne čitam. Umrem od dosade na pola prve rečenice. Polirečenice.
U međuvremenu sam nazvala prijateljicu koja je već prošla svoj gastroenterološki križni put redovnim procedurama. Kaže, kolonoskopija s anestezijom redovnim putem postoji, ali ja sam na nju čekala godinu i pol dana. A u godinu i pol dana oni šćućureni gadovi u tvom želucu ili crijevima mogu poprilično ojačati i razviti se i dodatno ti zakomplicirati hipersenzibilni životić.
Jok. Ni sva čuda tehnologije ne mogu zamijeniti one dvije zmijugave pretrage (FOTO: Lupiga.Com)
Da vam malo skratim, jer sam se dobrano raspričala u uvodu, a tko i ne bi, ima li zabavnije teme u pedesetima od vlastitih boljčica i dijagnoza, malo sam promozgala i odlučila da preglede neću obaviti redovnim putem, nego privatno. Ne znam zašto se proces preko HZZO-a naziva „redovnim“ kad se tu u stvari radi o labirintu poprilično neredovnih, neprirodnih i nehumanih situacija i stanja. Prvo se moraš naručiti kod „svog“ liječnika. Tu iskamčiš nekakvu uputnicu. Onda zoveš nekakav odjel za nešto. Tamo te naruče za 2028. godinu. Onda te 2028. godine unuci donesu na nosilima pa onda u otužnoj čekaonici čekaš još par otužnih sati, ali koga briga, kad si mogao čekati nekoliko godina možeš još i tih nekoliko sati. Onda dođeš na red, dobiješ dijagnozu i terapiju i dva dana poslije toga umreš prirodnom smrću, od starosti. Vidite kako se strpljenje isplati i kako se na kraju uvijek sve dobro završi.
Zbrojila sam dakle dva i dva i procijenila da moja financijska konstrukcija može podnijeti da sve obavim privatno. U stvari ne može, moja financijska konstrukcija ne može podnijeti ni da u dućanu kupim grčki tip jogurta umjesto običnog, a kamoli pregled u privatnoj poliklinici ili klinici, whatever. Ali kvragu, kad je zdravlje u pitanju ... Mislim, skupo je, ali ne može biti valjda baš nedostižno skupo. Snaći ću se nekako.
U privatnoj ordinaciji privatne klinike ili poliklinike, liječnica me detaljnije informirala o svemu. Mogu, dakle, obaviti i gastroskopiju i kolonoskopiju odjednom, pod sedacijom, lijepo zaspem, oni obave svoje i to je to. Poskočila sam od radosti i olakšanja i zamalo je izgrlila i izljubila. A onda je rekla: “To Vam košta 3.500 kuna“.
Moje veselje i entuzijazam naglo su kolabirali. Tri i pol tisuće kuna?!? Ali to nije sve. Ako se ODMAH naručite, pri vršljanju gumene cijevi kroz vaša crijeva, možete dobiti i set skidanja polipa, oko 800 kuna po komadu! Drugim riječima, zaspeš kao relativno osiromašeni, prosječni hrvatski građanin, a probudiš se kao beskućnik? OK, i bespolipnik, ali, hej...? Pa ja nisam čak ni kreditno sposobna. Imam još nekih nesposobnosti, ali to ću vam drugi put. Sve u svemu, isteturala sam iz poliklinike polusvjesna i temeljito ubijena u pojam. Ne u jedan pojam, nego u sve pojmove koje sam ikad imala.
Dodatna siva nota u cijeloj priči je bila ta da sam ja, iako privatno, ipak na razgovor kod liječnice čekala sat i pol vremena. Sat i pol čekanja, privatno. Kad toliko čekaš, svega se nagledaš. Vidiš recimo da je promet u tom hramu koji ti osigurava izostanak boli i čekanja, i kakvo-takvo dostojanstvo kao pacijenta, poprilično zahuktao. Malo pomalo stječeš dojam da se ne nalaziš u privatnoj klinici nego u običnom KBC-u, kao da si „redovno“. Toliko je ljudi, i takva je frekvencija ulazaka i izlazaka da ti se zavrti u glavi. Tako shvaćaš da se oko tebe u čekaonici ne nalaze povlašteni, dobro financijski potkovani članovi društva. Oko tebe na red čekaju isti oni „tvoji“ iz trgovačkog centra koji u redu na blagajni plaćaju obične jogurte, a ne grčke. Jer su na to natjerani, na to smo natjerani. Shvaćaš i to da i ti drugi, većina njih, nisu došli privatno kako bi izbjegli bol, nego kako bi živi dočekali pregled. Bilo kakav, pod anestezijom, bez anestezije, samo da je za života.
Na recepciji klinike jedan čovjek plaćao je račun. Sestra je nabrojala: “Kolonoskopija, anestezija, plus skidanje jednog većeg polipa, plus skidanje dva manja polipa, ovo i on o... To je šest tisuća kuna, gospodine“. Meni je to zazvučalo kao da je netko upao u banku i dreknuo: „Ruke u vis, ovo je pljačka!“.
Naravno, nepravedna sam prema sestri i prema privatnim klinikama. Oni su samo izvršitelji operacije, prilično invazivne operacije, čiji se nalogodavatelj nalazi par stotina kilometara dalje. Tih šest tisuća kuna gospodina na recepciji, ili mojih, u najboljem slučaju, tri i pol tisuće kuna, pod direktnom su zapovjednom odgovornosti generala koji se krije iza kodnog imena hrvatski zdravstveni sustav. On nas ubija, dehumanizira, polako i temeljito, uglavnom bez anestezije.
Što bi se reklo, redovnim putem.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
zna se što je u svakoj uglednoj banana državi najbitnije - vojska , policija i tajne službe. 2% GDPa svake godine za novo američko oružje. to su naši prioriteti.
Kakvo zdravstvo, gospođo, pa nebudite smješni