Junktapose i identitet
JUNKTAPOSE
(koliko ruku vidiš podignutih u zraku?)
dvije ruke. prislonjene na tvoje lice. plavičasta svjetlost s dna hodnika se razlijeva po neskladnim koridorima podsvijesti. mladi indijanac riba koru drveća i od nje pravi sok. dvije ruke se opet otvaraju.
umjetnost: volan.
ideja: vozilo.
crveni tragovi po noćnom nebu. opet se vraćaju sve lijepe i manje lijepe uspomene na ljetne živote. krivudavim stazama. dvije ruke tvore znak u zraku. dvije ruke spojene u savršenoj melodiji. krvaviš van materije. opraštaš poput isusa. a opet nitko ne zna da uopće postojiš. ponekad tražiš vlastite odsjaje u travi. u travnjaku prepunom biserastih komadića harmonija mercury reva i boba dylana.
(upoznao sam black betty u jednom bircu na mrtvom kanalu i popušila mi je karu za dva gin tonika. krajnje čudna žena.)
dvije ruke. opet te vidim na zrcalima na zidu i u ustima. zrcala su privezana za tvoje zube i vuku se za tobom po podu. dvije ruke ih drže. kao i uvijek. dvije ruke. i dječak koji stoji na planini i doziva vukove velegrada da se skupe u obredu dozivanja kiselih kiša. svjetlost zvijezda me polijeva. plavetna prostranstva. moja prva ljubav je to zvala plesanjem na arhitekturu. ja to zovem blaženstvom.
znaš li o čemu govorim?
ljiljani na grobu jima morrisona i pištolji na grobu williama burroughsa govore o tome sve što se reći može. savršeni nesklad pjesništva i ideje. rat.
umjetnost: krv.
ideja: gnoj i sluz.
i nitko ne zna kamo ga to vodi. jedno stepenište prema ničemu. zvuci stopala u daljini traju u svemiru. vucaranje po mjesečini. želim s tobom hodati po oblačnom danu. biti crveni pogled koja gasne daljinom. narkofilske ekspresije. izranjavani transkipt duše i putopis nigdjezemskom. bježim od autoreferenci.
dvije ruke. moje dvije ruke prislonjene na tvoje lice.
dvije ruke. tvoje dvije ruke prislonjene na moje lice.
dvije ruke. naše dvije ruke. prislonjene na božje lice.
gube osjet dodira.
IDENTITET
mi smo ništa svakodnevno. ništa uobičajeno. ništa posebno.
volimo tihe sućuti u komemoracijskim povorkama. tulume na karminama. ušlagirane svećenike koji dijele misno vino i pjevaju “volim piti, ali ne i ljubiti”.
zadržavamo sva prava na tvoj izgon. u kutijama nasred trgova pratimo pokrete svilenih paučnjaka. jeste li vidjeli melankolično dijete?
prvi put kad smo pucali visoko. pali smo nisko.
mi smo ništa u svemu. onaj komadić koji nedostaje. i uvijek je tu negdje.
ali ti ga se nikako ne da tražiti.
u kuhinjama svijeta radimo kolačiće za mase. svi ćete krenuti našim putem čim se dignemo iz kreveta. bojimo se dnevnog svjetla. bojimo se ljudi.
ne želimo izvlačiti pouke. ni poruke.
iz udaljenih treptaja beživotnih kristalića ljeta.
evo, opet smo na početku. jebemu mater.
mi smo ništa posebno. ništa svakodnevno ili jednodnevno. ili mjesečno bar nekoliko puta. nemamo imena. ni specifikacije. nemamo brojeva niti slova. riječi nam nestaju čim su izgovorene. ne traži njihov povrat u našem društvu.
ubit ćemo boga u tebi. ostat ćeš netaknut.
držimo uzde svemira. i nemamo pojma zašto se ljudi tako zabrinjavaju oko nekih glupih svemirskih tajni. samo crna rupa ispunjena zvijezdama. a zvijezde koje sad vidimo gore su ionako većinom mrtve.
nemamo pretenzija naspram ičega. nemamo povoda.
razvodnjeni smo u tekućini. u znoju lijepih mladih španjolki. naručujemo sangriu u nekom kafiću u nekom gradu. ne znamo gdje smo niti što smo.
i baš nas ugodno boli kurac.
ne brijemo na umjetnost niti nasilje. ne zanima nas seks bez emocija. ne znamo zašto bi ikome emocije u seksu bile bitne. ne bavimo se sportom. niti se drogiramo.
(a dobro ajde možda tu i tamo.)
jučer smo izgubili ljubav svojeg života. pa šta onda? vjerujemo da je svijet previše malen za naše misli. kad bi se brinuli oko nekih stvari svijet bi postao tijesan. i ne znamo zašto je mačka prešla cestu. niti išta takvo.
mi smo oni na koje su nas naši starci upozoravali. dobri smo sa starcima. ne radimo ništa protiv pravila. samo živimo tako. ne zanimaju nas godišnja doba.
pravilno smo nakrivljeni. nemamo ništa protiv.
mi smo ništa svakodnevno. ništa uobičajeno. ništa šta viđaš svaki dan. ništa posebno. i nemamo nikakve specifičnosti. ne možeš nas prepoznati na ulici. uopće ne znaš da mi uopće postojimo. i nije ti niti briga. mi smo tu negdje. okolo.
mi smo mi. a tko si ti?
Mislim preko rada, jakako ...