iz serijala PASMATER FAMILIAS

Uvijek sam volio fotografiju i fotografiranje. Zapravo sam fotografski ovisnik. Prve smo bračne godine prijatelj Krešo i ja provodili noći i noći u zajedničkom fotolaboratoriju. Svatko svoje bračne godine, da ne bude zabune. Naše, nimalo oduševljene žene, su izmislile novi termin. Muškarce su dijelile na hetero i homoseksualce, a nas su dvojicu prozvale fotoseksualcima. Cijena hobija i rezultat ljubomore. Na opasnu ljubavnicu. Fotografiju.
Tridesetak godina ne odlazim nikamo bez fotoaparata. Na lijevoj ruci sat. To nije obavezno. U desnoj ruci fotoaparat. E, to jest obavezno. Ruka ista, a aparati se mijenjaju. Čim su se pojavili digitalni fotoaparati, ja prvi kupac. Odmah sam shvatil da je klasična fotografska tehnologija umrla sa pojavom prvog digitalca. Posebno me je oduševilo što su otpali glomazni koferi puni objektiva, filmova, filtera, bliceva, dodataka... I troškovi za filmove, a sa nabavom punjača i akumulatora, otpada i trošak za baterije. I ne treba u laboratorij. Samo priključim na kompjutor, dižem pravi program za obradu i nastaju čuda. Samo aparat, etui pun memorijskih kartica i dva rezervna seta akumulatora. Konačno imam u automobilu, ma koliko velik bio, dovoljno mjesta i parkiram ga bilo gdje, bez straha da mi netko ne drmne svu tehniku. Dok su drugi gradili kuće, ja sam kupoval foto-tehniku. Iz toga slijedi, da mi je netko u ono vrijeme ukral fotoaparate i opremu iz auta, ja bih, praktički, bil beskućnik.
Tak sam prvi utjeral digitalce u kataloge i napravil prvi zidni kalendar sa velikim digitalnim fotografijama, bar u našim ex-yu krajevima. Moram se malo hvalit, kad me nitko drugi neće. Svi su mislili da je to snimljeno mojom profesionalnom tehnikom. Ja sam mudro šutjel, računal isto, a strahovito štedil na filmovima, opremi i vremenu. No, na vremenu baš ne, jer je to vezano na puno rada na računalu.
Već davno sam skužil da treba uvijek snimati, jer ako sam po zimi trebal snimak jagoda u cvatu, našel bi se pred velikim problemom. Zato svaki slobodan trenutak snimam. Za arhivu. Ali ne za brdo razbacanih filmova i fotografija, nego za pun ormar uredno složenih CD-a. Sa fotografijama koje mogu u svakom trenutku upotrijebiti.
Odlučil sam se prošetati šumom. Trebal sam neke motive na zalihu. Parkiram tamo gdje parkiraju naši lokalni gljivari. Razmišljam kud da krenem... Zaustavi se jedan auto, iz njega izlazi gospođa sa košarom. Ne otpozdravlja, gleda u zemlju. Onaj sistem: ja ne vidim tebe, ti ne vidiš mene... Prava nabiračica gljiva. Sigurno odlično poznaje terene.
I ja sam uzel košaru, pa polako, na pristojnoj udaljenosti krenem za njom. Malo me je svrbjelo da joj napakostim za ono neprestano gledanje u zemlju. Ruku na srce, na meni i tak nema kaj vidjeti. Zemlja je zanimljivija, ali red je red. Mogla je bar odgovorit na pozdrav.
Gospođa hoda kroz šumu i dalje pognute glave, ali me je vjerojatno opazila. To ju je dekoncentriralo, jer sam putem opazil prekrasne gljive. Legnem na zemlju, snimim, uberem, pa hajd, za pognutoglavkom. Ona je i dalje u pozi hodajućeg noja.
Uskoro mi košara puna gljiva. Zadnjih pet vrganja 3 kile! Više me je veselilo da sam napravil prekrasne snimke. Sjednem na panj, pa pregledavam na digitalcu, kaj sam snimil. Aparat malen, kvadratan, lijepo leži na dlanu. Na zadnjoj strani monitor, svjetleći displej i tipke sa strelicama u četiri smjera.
Jeste kaj našli, gospon? Isključujem aparat i dižem pogled. O, pa to je moja gospođa pognutoglavka. Baš mi je naletjela. Vidim da znatiželjno zaviruje u moju košaru.
Pa gdje ste našli tak lepe vrganje, pomalo ljutito, ali svakako zavidno, pita. Ah, to, velim, ne kužim se baš u gljive. Ja sam išel za vama, pa sam skupljal samo ono kaj vi niste hteli. Kak to da ja nisam videla te vrganje, sad je stvarno ljuta. Vidim, njena je košara praktički prazna. Opravdana ljutnja profića na autsajdera. Vidim, bit će gusto.
Pa kak ste ih onda našli, napada me. Pa to je bilo lako, velim ja njoj. Znate, bil sam prošli mjesec u Londonu, pa sam videl u jednoj trgovini natpis: detektor za gljive. Nije bil skup, pa sam ga kupil, lupam polako, da djeluje uvjerljivo. Detektor za gljive, pita iznenađeno. Da, velim praveći se zbunjen, budem vam pokazal. A koje vas gljive zanimaju? Ja skupljam samo vrganje, odreže ona. Vidim, pazi na renome.
To ne bi smel biti problem, budemo probali... Pri tom joj pokazujem digitalca, vješto skrivajući dlanom malen objektiv. Vidite, objašnjavam, ove četiri strelice pokazuju četiri smjera. Ovaj krug morate pritisnuti dva puta za vrganje, a tri puta za sunčanice. Imam uputstvo za još par vrsta, ali te rastu samo u Engleskoj. Sad ćemo vidjeti.
Malo poprčkam po gumbima, nazadnje pritisnem onog za uključivanje monitorčića i prikaže se zadnji snimak.
Joj, kak lepi vrganj, iznenađena gleda u monitor. Ja ponosan, snimak stvarno profi. A gdje je taj vrganj, pita. Aparat pokazuje u onom smjeru, mahnem rukom sasvim bez veze. Sokolovim pogledom pognutoglavka pretraži tlo u tom smjeru. Ne vidim ništa, reče skoro prijeteći, a ipak radoznalo.
E, vidite, tu je problem, opravdam joj se, tehnologija je tek u početnoj fazi. Detektor još ne pokazuje udaljenost, ali domet mu je najviše 100 metara... Nisam ni reklel do kraja, kad ona sumanuto odjuri u smjeru u kojem sam prije pokazal. Vrag vzemi vas i tehniku, sve vrganje mi bute pobrali, čulo se za njom.
Zadovoljan se vratim do auta. Stavljam košaru sa vrganjima na takvo mjesto da ih prolaznici mogu vidjeti. Digitalca u futrolu, na sigurno. Da ga prolaznici dugoprstići ne mogu vidjeti. Digitalna fotografija je prekrasna stvar. Svestranska.