Slaba točka
najbolji način
da nešto otrgnete
zaboravu
jest da to
zapišete.
Pišem ja i više nego što se misli, tek da se zna. Al' vrijeme guta sve, olovku nisam našiljio već godinama, na stolu mi paučina, a nedavno sam shvatio i da žarulja ne radi. Nisam dugo sjedao na rasklimanu stolicu, iako sam imao misli koje su mi pokretale mali mozak i ostale podražaje koji bi se znali nadimati i ispunjavati me cijelog. Imao sam i ponuda da napišem nešto inspiriran raznim događajima ... imao sam. Nije manjkalo ni volje, ne toliko koliko se misli, al' dobro, priznajem, neki tekstovi su čekali u ladici više od ona dva tjedna koja sam znao spominjati ... Kako je dobar osjećaj kad pročitaš nešto što si napisao u nekoj prošlosti, čak i ne sjećajući se svake riječi, emocije, podražaja ... i onda te sve to strefi kao Roller Coaster! Wow! Čak i skromno spustim glavu, al' hej, zna biti i pljuvanja i kažem sam sebi: Koje si ti smeće napisao Srle!
Da, stadoh kod ponuda da nešto napišem, al' mogu ja i bez toga. Ne trebam povod niti uzročno-posljedičnu vezu, ne trebam nagradu, ne trebam telefonski poziv niti pohvalu ... jednostavno prođem ulicom, sjednem u bus, popišam se uz drvo ili pogledam neonsku reklamu i napišem karticu i pol o tome. O sjaju neonske reklame, o ljudima koji su je postavili, izmislili, o onom paru koji se tu jučer ljubio dok su ih kapi kiše pogađale baš između vrata i jakne stvarajući neugodni osjećaj ... brrr ... pa o kori drveta, listu, vjetru ... Zar nije tako?
I tako počinje još jedno zagađivanje ovoga danas nekim pričama o sutra, a drugi su već digli ruke. Čak ni ja nisam pošteđen. Misli su trome, i često sam svjestan da mislim u obrascima, da sliježem ramenima, no ne pristajem na svakojaka prepuštanja. Doduše, novine i dalje znam prijeći nemirnim pogledom, i znam da bih jednako tako mogao listati i nešto drugo. Ne vjerujem raznim smjerokazima, i to me umiri, ubacim u veću brzinu i nestanem u noći. No, linč i dalje visi u zraku, znaju oni koji su to prošli. Stajanje na mjestu zna umoriti, pa nekad i vlastitu običnost podredim tuđoj, Čisto kao znak preživljavanja!
Ti znaš najbolje da nekad čekam tu jednu riječ, i znam da osjetiš kako nakon toga stojim i više ni ne slušam. A odlučiti se moram, i biram jednu od laži (il' ih bar tako ti doživljavaš): onu manju ili veću ... jer šutnja je nemoguća. Tada ti prekidaš sve i odlaziš, prepuštaš me ... Ali zahvalan sam što si našla načina da moje neizgovorene riječi pretvoriš u jedan osmijeh, i što si imala ljubavi da te ne pokolebaju moja slijeganja ramenima. Na kraju pomislim da se odluke ne donose, nego da same dolaze, i kakve god bile osjetim olakšanje kad ih uspijem prepoznati, kada ih postanem svjestan.
Ovo ipak nema veze s tobom, riječi su moja slaba točka, njih nikad nisam prevario, njima nisam lagao, nikoga osim njih nisam pratio kući ... ili jesam, ali nije bilo kao kad pravu priču pratiš pravim riječima. Kužiš? S njima sam se najslađe svađao, riječima sam krao misli, s njima sam spavao, s njima se dopisivao, putovao, njima sam kupovao besmislene darove, njima sam posvetio svoje misli ... i na kraju su mi samo riječi ostale vjerne, samo mi one vjeruju, samo one ne sumnjaju u mene ...
I tako dok smo pili tko-zna-već-koje pivo, pričali smo o stvarima za koje smo vjerovali da su nam se dogodile. Da. Zadnje čega se sjećam prije nego što sam ušao u prazni stan, bio je kamenčić kojeg sam šutnuo i koji se otkotrljao negdje u mrak. Nekad' sutradan sam shvatio metaforiku o kamenčiću koji ti pravi žulj u cipeli ... i onda kad ga izvadiš, shvatiš da ti fali! Tad je već kasno jer za tebe sam ... nešto drugo.
Nije uvijek tako, postoje i vrata koja ne možeš samo ti otvoriti, razmišljam dok joj gledam u leđa, leđa koja nisu njena, - i mirišem vrat koji nije tvoj, - grlim je rukom koja nije moja ... i sanjam snove, - ukradene iz mašte.
kad ce nova prica