Uloga žene u hrvatskom srednjem vijeku, ali i općenito u Europi, može se svesti na produženje obiteljske loze i dobre poslovne veze, koje je omogućavala svojoj obitelji. Dakle uglavnom je tu riječ o rađanju i parama.

Žene su uvijek imale nekoga tko bi im disao za vratom, bilo da je to bio njen otac, brat, muž, sin ili otac njenog muža, a ukoliko nikoga od njih nije bilo na ženu je morao paziti rod ili čak gradska vlast.

Takvom položaju žena su poprilično svojom mizoginijom (grč. mržnja prema ženama) doprinijeli crkveni mislioci, koji su žene općenito karakterizirali kao slaba, zla i opasna bića. Naravno uvijek im se nabijala na nos i ona jabuka, koju je predstavnica svih žena svijeta, zagrizla. Tu je dakako i ono što smo ponekad čuli kao vic, a tada je bilo ozbiljno: priroda uvijek teži stvorenju savršenog bića, no ponekad se dogodi greška, pa nastane žena. A kad je već došlo do greške logično je da to proba popraviti onaj savršeni, pa tako muškarci moraju uzeti pod svoju vlast žene. Muškarci to dovode u red, odnosno dresiraju ih kao pse, a tu radnju je bilo preporučljivo napravit u što ranijem dobu žene. Tako se ponegdje nailazilo i na izjave kako muškarac ne smije povrijediti ženu "preko uobičajene mjere".

No, to što su slabe ponekad bi i dobro došlo. Recimo na svim dalmatinskim sudovima za žene je bila predviđena duplo manja kazna nego li za muškarce, iz razloga što su slabe pa ne mogu upravljati sobom na pravi način. Naravno pravi način je bio onaj na koji su to radili pripadnici suprotnog spola.
Da tu nije riječ o mržnji nego li samo o podcjenjivanju, svjedoči nam odredba prema kojoj je majkama zabranjeno svjedočenje u parnicama koje se vode protiv njihovih sinova. Dakle smatrali su se nepouzdanim na sudovima, jer gotovo svaka majka bi spasila svoga sina, pa makar i pomoću laži. Dakle vidimo da se neke stvari i nisu promijenile do danas.

Žene su uvijek smatrane nepouzdanima, pa kao takve nisu mogle obavljati nikakve javne poslove. Upravo to je razlog što su žene gotovo cijeli svoj život provodile po kućama. Tu naravno mislim na malo imućniji sloj ljudi i to onaj koji se nalazi u gradovima, jer u izvorima se uglavnom takvi spominju. Jasno je da su žene na selu morale raditi, što je i danas ostalo nepromijenjeno. Upravo neki dan sam čuo izjavu jednog mlađeg Dalmatinca koji kaže kako svi gledaju da je žena lijepa, a da treba gledati da li ona može raditi, jer ako ne radi ….

Dakle žene su uglavnom živjele na relaciji kuća-crkva, a po nekim svjedočenjima najdraže izlazište im je bio njihov prozor s kojeg su mogli gledati što se događa u nekom, njima nepoznatom svijetu. Isto tako ni muškarci nisu imali prilike sudjelovati u onome što se događalo u svijetu unutar kuće, uglavnom zbog toga što su neprestano bili izvan nje. To je posebno slučaj u Dubrovniku, gdje je bila izrazito razvijena trgovina, što je iziskivalo i putovanja po unutrašnjosti u trajanju od čak nekoliko godina.

Ponekad, poprilično rijetko, su muževi ili sinovi davali svojoj ženi, odnosno majci odobrenje s kojim je ona mogla voditi poslove kada su oni odsutni.

Najgori položaj od svih žena ipak su imale udovice, a njih je bilo izrazito mnogo zbog dobne razlike između supružnika. Supruga nije bila nasljednica, jer su nasljednici uglavnom bila djeca, tako da je udovica imala eventualno pravo za nekim dijelom prihoda koje je lučio mužev posjed. Ukoliko bi se žena preudala, gubila je i to pravo, kao i djecu koja s njom nisu smjela ići u drugi brak.

Posebno težak život imale su i djevojke koje su imale nekoliko starijih sestara, a obitelj im nije bila dobrostojeća. Te ne bi imale miraz, pa su imale već zacrtan put, a to je bio put ka samostanima i zaređivanje, a možda je baš njena sestra, ona zadnja za koju su skupili miraz, htjela biti časna sestra!