'Bijela jutra' i 'Marševski korak' dvije su vrlo dobre domaće romaneskne inačice takozvane američke tvrdo kuhane proze, iz pera četrdesetogodišnjega zagrebačkog autora Roberta Naprte, koji je, baš poput brojnih drugih domaćih mu kolega, u književnost ušao iz novinarstva. Kao novinar, Naprta je devijacijama zbilje svjedočio iz prve ruke, pa su njegovi romani duboko usidreni u hrvatsku zbilju i tematiziraju gotovo sve naše (post)tranzicijske crne točke, od mafijaških obračuna, dilanja droge i korumpiranosti politike i policije, pa sve do ratnog profiterstva, umirovljenih generala, haških okrivljenika i ratnih zločina. Napeti i brzi, pisani filmskim jezikom, ti su romani nedavno doživjeli i ekranizaciju u obliku kriminalističke televizijske serije 'Balkan Inc'. Unatoč niskoj razini kvalitete (za što krivnja nije u predlošku, nego u diletantizmu Nove TV i njezine ekipe) ta je serija, čini se, privukla dovoljan broj poklonika da Naprta svoj treći roman o policijskom inspektoru Marku Prilici Čensu podnaslovi imenom te serije.

A kako bi osvježio već pomalo potrošenu hard-boiled-matricu, Naprta kriminalističkim elementima u novome romanu pridodaje i elemente horora, kao metaforičan komentar zbilje u koju je i 'Vampirica Castelli' duboko uronjena. Motivom nestaloga branitelja, koji se deset godina nakon Oluje vraća u Zagreb u svojstvu vampira, Naprta progovara o zvjerskoj naravi rata koji ljude pretvara u krvoloke, pridružujući se tako Borisu Periću, koji je u svom prošlogodišnjem romanu 'Vampir' , također koristeći se vampirskom tematikom, ukazao na krvoločnu narav primitivnoga kapitalizma u koji smo duboko zaglibili. (Naprtin se žilogriz pritom, za razliku od rvackih kapitalističkih tajkunčina, ipak ograničava na krvcu životinja ...).

Inspektor Marko Prilika Čens, čak i bez uporabe glogova kolca i češnjaka, uspijeva riješiti i ovaj vampirski slučaj, istodobno se pritom obračunavajući i s mafijaškim bossom, kojega napokon dostiže prespora ruka pravde. Točnije, Čensov metak. Jasno, i obračun s mafijom kao i potraga za zagrebačkim vampirom ponovno su začinjeni brojnim socijalno-kritičnim impulsima, s naglaskom na korupciji, tijesnim vezama između kriminala i politike te aluzijama na neke stvarne osobe i događaje iz nevesela nam svagdana. No, iako je i dalje vrlo neuredan i stalno mamuran, mačistički nastrojeni seksistički grubijan, lak na okidaču, čaši, ali i na šlicu, Čens ovaj put pokazuje i humaniju crtu karaktera, kako u odnosu s bivšom prostitutkom Dudom, tako i u tretmanu bivšega branitelja, vampira Zorana. Tomu je pridonijela i najupadljivija novost u odnosu na prethodna dva romana, čime je rukopis dobio na autentičnosti – takozvanog sveznajućega pripovjedača sada je zamijenio sam Čens, iz čije perspektive pratimo događaje, a koje on iznosi u neuglačanu, sirovu izdanju, uz nerijetka, ali ipak nepotrebna obraćanja čitatelju, te uz mnoštvo psovki i vulgarizama i često garniranje svog uličnog govora citatima iz novovalne pjesmarice, kao posvetu vremenu autorova odrastanja.

Brojni eksplicitni opisi seksa ni ovaj put nisu izostali, a među njima svakako se izdvaja jedan starački grupnjak, a upravo taj prilično neukusan penzionerski ménage-a-trois, uz potpuno nepotreban fabularni rukavac vezan uz grupicu egzorcista i junakinju iz naslova, elementi su koji Naprtin roman skreću ka – šundu. Nepotrebna i potpuno promašena aluzija na Krležinu junakinju, kao i suvišno uguravanje vjerskog fanatizma u priču (s izvorištem valjda u megapopularnosti 'Da Vincijeva koda'?) odaju autorovu želju za privlačenjem pozornosti, što, osobito s obzirom na odabrani žanrovski okvir, ne treba odveć zamjeriti, osim ako – kao što je ovdje slučaj – ne uzrokuje nekoherentnost djela. Prva dva Naprtina romana bili su vrlo uvjerljivi izdanci krimi-žanra s punokrvnim, višedimenzionalnim i vrlo životnim likovima, dinamično vođenom fabulom i osviještenim autorskim odnosom spram zbilje, dok je novi rukopis, unatoč žanrovskim modifikacijama i nadgradnji u smjeru fantastike, ipak korak natrag. Šteta ...