'Stotinu braće' duhovit je i krajnje kaotičan, apsurdnim događajima i mnoštvom simbolike ispunjen roman u kojemu nam Doug pripovijeda svoje viđenje noći provedene u ogromnoj knjižnici roditeljskog doma. Tu hladnu zimsku noć Doug je proveo u društvu svoje 98-ero braće (osim Georgea "o kome je kružilo puno glasina: da je pobjegao od nas, da je tu ravno pred našim nosevima, da je imao plastičnu operaciju lica, da koristi pseudonim ili više njih, i tome slično") koji su se okupili "odlučivši da je došlo vrijeme, konačno, da prestanemo biti sjetni, ostavimo prošlost iza sebe, pojedemo kakvu laganu večericu i pronađemo izgubljenu urnu punu pepela starog drkadžije". Čitaj: zajedničkog im oca, čija sjena nad okupljenim bratskim mnoštvom neprestano bdije, a nekolicina ga čak prepoznaje u stropnoj fleki od vlage s koje curkom voda curi na nepreglednu gomilu knjižnih svezaka, načetih starošću i vlagom i čije, po podu knjižnice, naslagane hrpe tvore teško prohodan labirint, simbolizirajući civilizacijsko rasulo i kaos kraja milenija (roman je originalno objavljen 1997. godine).

Prva rečenica romana (duga pune dvije stranice) u kratkim nam crtama približava pedesetak od stotinu braće, svih rođenih 23. svibnja (!), a koji (u rasponu od nekoliko dvadesetogodišnjaka pa sve do 93-godišnjeg Hirama) tvore šaroliku galeriju sastavljenu od veoma ekscentričnih osobnosti, poput npr. zajedljivog grafologa Sergia, Jacoba enciklopedijskog znanja, klinički depresivnog Antona, nekolicine "izuzetno loših ženskaroša", slijepog Alberta, šizofreničara Irva, liječenog ovisnika Claytona, dizajnera radikalno neizgradivih zgrada Piercea, Miltona koji komunicira s duhovima, botaničara Maxvella koji "nakon što se vratio iz tropske šume izgleda malo sjebano", kao i "slavnog savršenog brata" Benedicta, dobitnika počasnog odlikovanja Akademije znanosti za "20 godina rada na kemijskom prijenosu seksualnog govora u 11 tipova društvenih insekta".

Majka se ne spominje, oca malo tko da se uopće i sjeća, a među braćom teško da još imalo nježnih osjećaja postoji. Kako večer odmiče uvrijede su sve brojnije, šamari pljušte na sve strane i malo koji od prisutne braće kakav bubotak (bilo fizičke bilo psihičke vrste) ne fasuje, pa će do jutra prašnjavi tepisi knjižnice mnogu krvcu u sebe upiti. Elem, čovjek je čovjeku vuk, a ako je  usto i brat, onda pogotovo ...

Za razliku od ostalih, narator Doug svoju braću (navodno) voli te ih pokušava razumjeti i uporno, ali bezuspješno ustrajava djelovati u korist bratskog zajedništva i sloge. Međutim, njegovo viđenje i prikaz situacije priličnoj su podložni sumnji, što dodatno potvrđuju brojni, prilično dvosmisleni i ne uvijek po Douga pohvalni, dijalozi s pojedinima od braće. Inače, Doug je opsesivni genealog amater zaokupljen istraživanjem obiteljskog stabla koje, kako je otkrio, vodi sve do pradavnog plemenskog vladara, čija sklonost ritualnom žrtvovanju na koncu i njemu samome dolazi glave. No, takav se krvavi bratoubilački kraj (kao i mnogoštošta u romanu) nikako ne smije bez rezerve prihvatiti, jer Antrim snovima svojstvenom kaotičnošću, te nadrealnom oniričkom atmosferom naglašava mogućnost da u romanu ustvari Dougove sanje pratimo.

Donald Antrim neupitni je majstor pripovijedanja i on svoje vrtložne rečenične nizove (neprekinute stankama u vidu poglavlja) ulančava u rukopis koji, unatoč izostanku čvršće narativne okosnice i pripovjedačke niti, (nižepotpisani) čitatelj halapljivo guta bez daha. I traži još ...

"Stotinu braće" američki je roman zasićen engleskim humorom apsurda (usto, ne bez ironije, smješten u tipično agatha-christie okruženje) i veoma poticajan za različita tumačenja. No, moj je savjet ipak: brojne upitnike u glavama zanemariti i pitanja na stranu odložiti,  jer i višekratno iščitavanje odgovore nužno ne mora donijeti ... ali zato - čitalački užitak i česti smiješak na lice, svakako - hoće.