Ovaj je roman, ustvari 430 stranica dug monolog kojega, pred svojom posljednjom žrtvom, vodi Šibanov, ruski boljševički krvnik, partijac i kagebeovac, i u kojemu raspreda svoju i tragičnu biografiju svoje porodice, unesrećene represivnim diktatorskim Staljinovim komunističkim režimom. Kroz njegovu ispovijed pred sinom čovjeka čiji ga je otac još u djetinjstvu učinio trajno impotentnim te mu usmrtio roditelje, saznajemo kako je još od tog tragičnog davnašnjeg događaja cjelokupni njegov život podređen  jednom jedinom cilju - beskompromisnoj osveti. Izvršenje njegove osvetničke nakane kroz ubojstva ljudi odgovornih za njegovo i unesrećenje njegove obitelji ustvari je usmjereno ka sovjetskoj komunističkoj partiji čija su ti ljudi personifikacija i koja je uzročnik njegove i tragedija još milijuna ljudi njemu sličnih, koji su žrtvovani Ideji čije je ostvarenje opravdavalo sva sredstva, pa tako i nebrojena ubojstva u logorima i kazamatima. 
Igrom slučaja Šibanov u mladosti spašava život Staljinu, čime zadobiva njegovo bezgranično povjerenje, te postaje njegov osobni tjelohranitelj, a kasnije egzekutor koji za tobožnju izdaju komunističke partije kažnjava gomile ljudi. On svoj položaj iskorištava da bi se montekristovski obračunavao s ljudima koji prouzročiše tragediju njegove obitelji. Jedan po jedan oni bivaju žrtvom Ruke, što je nadimak koji Šibanov nosi, a koji metaforički simbolizira diktaturu koja je u podaništvu držala cijelu šestinu čovječanstva, te je nemilosrdo grabila i kažnjavala, prijetila i otimala, a traumama i siromaštvom trajno je obilježila cijeli niz generacija nesretnih ljudi koji su ustvari bili živi leševi omotani konopcima hirova mrske Ideje.
Kroz Šibanovu ispovijed čitatelj osim njegova osobna životopisa dobiva i cjelokupan prikaz povijesnog razvoja i dekadencije Staljinova komunističkog režima što ustvari predstavlja i osnovnu vrijednost ovoga djela, koje, za mlade generacije čije sjećanje ne seže dalje od zadnjih desetak godina predstavlja iznimno vrijedan dokument jednog krvavog i tragičnog vremena i podsjetnik na diktatorski uzor našem dvojcu Zagoraca, od kojih mu se jedan ipak hrabro usprotivio svojim beskompromisnim NE, ali su ga karakterom svoga vladanja obojica oponašala i slijedila. Samim time predstavlja i upozorenje za budućnost.
Autor izlijeva tone žuči prema tom najboljem od svih svjetova , stranice njegove mučne i teške knjige pune su sarkazma i ironije, te se kroz roman odista teško probijati, a čitljivost i tečnost još otežava velika količina nama nepoznatih imena iz tadašnje ruske političke vrhuške. Roman je to velike slojevitosti, poprilično rastegnut i sadržajno gust, s povremenim upadima bulgakovljevske fantastike, uz koji se nećete pretjerano zabaviti, a virtuozan autorov monološki stil od kojega do zadnje stranice ne odustaje iziskuje strpljiva i predana čitatelja kojega će nagraditi velikim dozama ironije i duhovito prikazanom autopsijom, kako Staljinova režima tako i njega kao osobe, kroz usta čovjeka koji je radio kao njegov osobni bodyguard. Najzanimljiviji dijelovi romana upravo su oni koji prikazuju druženje Šibanova s brkatim diktatorom i na kojima nam on daje svoje viđenje uzroka Staljinovog , do grandioznih razmjera razvijenog kulta ličnosti. Ruka je teško i mučno djelo koje nas iznova podsjeća na pogubnost služenja ideologijama od čeg mi kao narod još, nažalost, nismo sasvim izlječeni, te ga zato poput svakog lijeka treba uzimati pažljivo, u malim količinama. U protivnom izaziva mučninu.