Tycho Brahe je danski astronom iz 17. stoljeća. Prema njemu je nazvan opservatorij u Kopenhagenu kojega junak naslovne pripovjetke iz zbirke slovenskog književnika Janija Virka "Pogled na Tycho Brahe" promatra iz svoje hotelske sobe. U samome je naslovu zbirke dakle već dvojako naznačen jedan od temeljnih motiva svih pet u knjizi objavljenih pripovjetki – motiv vida, gledanja, promatranja, zapažanja. Mudro za naslovnicu knjige odabrana, efektna slika "Oči" Borisa Bućana to dodatno naglašava, baš kao što i opservatorij Tycho Brahe također asocira na gledanje, na pogled uperen u nebo, ka zvijezdama.

Pripovjedači svih pet Virkovih pripovjetki svoje poglede često dižu ka nebu i zvijezdama, ali nikako poradi divljenja ili pak zvjezdoljupstva, svjesni ionako da su zvijezde tek "ohlađeni kozmički kosturi", kako junak naslovne pripovjetke veli. Sve su to odreda deziluzionirani, bezvoljni, tjeskobama razdirani četrdesetogodišnjaci (osim junaka priče "Na vrhu brežuljak" kojemu su 53), ozbiljno načeti krizom srednjih godina. Pogled u zvjezdano nebo dodatno ih podsjeća na vlastitu neznatnost i ništavnost, jer svemirski beskraj njihove mizerne egzistencije svodi na "manje od ništa, odbitak ničega, lebdeću parabolu praznine". Virkovi su antijunaci ljudi koji sebe osjećaju kao "već davno preživjelu stvar, glinu, koja se raspršila pod kapkom usnulog anđela"; junak pripovjetke "Pod vodom" primjerice svoje postojanje smatra optičkom varkom, dok Rudi Rowenski, pripovjedač u priči "Proljetno odbrojavanje" svijetom korača "s punom sviješću osamljenog, nebitnog prolaznog stanovnika nekog privremenog svijeta", neprestano osjećajući kako je iz njega isteklo vrijeme i u njemu ostavilo prozirnu prazninu.

Riječ je dakle o krajnje otuđenim usamljenicima, ljudima koji bježe od drugih, ali i od sebe, najčešće u alkoholni zaborav koji im bar na kratko dokida svijest, koja će ionako, jednom, morati zauvijek zgasnuti, jer kako na jednome mjestu jedan od junaka kaže, "moj je život otpočetka izgubljen, to je jedini osjećaj koji mi je uistinu urođen". "Jesam li živ ili mrtav, ne znam" riječi su koje efektno zaključuju posljednju priču, ali i čitavu knjigu i koje ponajbolje oslikavaju odnos likova spram svojih života, svijeta i samih sebe u njemu. Te riječi, nimalo slučajno, junak izriče ponovo s pogledom uprtim u nebo, ležeći na pijesku nakon primljenog udarca u glavu, a zbog nepriličnog druženja s, dakako, tuđom ženom, čime je bar na kratko pokušao zaboraviti da nije ništa drugo doli svemirska prašina. To je vrlo rijedak, čak i prilično iznenađujući slučaj izraženije poduzetnosti jednog od Virkovih likova koji, umrtvljeni i odustali od života, letargično otaljavaju svoje tjeskobama obilježene samoće. Inače, redovito se radi o intelektulacima - novinarima, urednicima, knjižničarima i znanstvenicima - koje u svim pripovjetkama zatječemo izvan njihova domicila, na službenim putovanjima od Ljubljane, Barcelone i Kopenhagena pa sve do Moskve (izuzetak je junak zaključne priče na odmoru u Dalmaciji).

Izmještenost van svakodnevnog domaćeg okruženja potencira već apostrofirani motiv promatranja i zapažanja. No, sukladno svojim tjeskobama, lišeni radoznalosti turista, a osobito bez njihove zadivljenosti, Virkovi junaci u dotad im nepoznatim okruženjima redovito zamjećuju isključivo propadanje i oronulost - oronule fasade sivkasto-smećkastih prljavih zgrada koje turobno strše u zrak poput nadgrobnih spomenika, memljive haustore osvjetljene turobnim žućkastim svjetlom, fizičko propadanje ledeno sivih ulica, prljavu prašinu asfalta punog opušaka, krhotina stakla i psećih izmetina. Pritom oni naravno susreću i ljude, ali u njima redovito vide opasno nadiruće horde, zlovoljne užurbane kreature prijetećih i prezrivih, ukočenih pogleda i kreštavih glasova, hodajuću masu tuđeg mesa, blijedih koža, prljavih zamašćenih brada i izlizanih, derutnih prnja na otromboljenim, zapuštenim tjelesinama. Čak i rijetki proboji sunčevih zraka kroz visoke pokrove sivih oblaka, umjesto da ih asociraju na vedrinu i ljepotu, buđenje prirode i radost življenja, Virkove likove zatječu strahom i tjeskobom podsječajući ih na noževe koji rasijecaju meku, raspadajuću masnoću uginulog kita.

Pripovjedač u prvome licu u svim tekstovima, nizom gustih, vijugavih, meandrirajućih rečenica punih mučnih i mračnih poetskih slika posreduje svoja tjeskobna duševna stanja svedena na apatiju, gorčinu i pesimizam, te krajnju lišenost volje za životom. To seže tako daleko da čak i sjećanja na djetinjstvo pripovjedača - a kojima autor u obliku asocijativnih bljeskova fragmentira radnju - u pravilu donose reminiscencije na mučna i strahom ispunjena iskustva, poput umirućeg djeda, iskustva gubljenja na ulici ili za dlaku izbjegnutog utapljanja u moru. Likovi su u pravilu ostavljeni od žene i djece, a na iskustvo braka gledaju kao na "stvar koju treba prekinuti jednim zamahom, iz samilosti, tako da je rana samo jedna i da brže zacijeli". No, ipak ne bez žaljenja, jer je, kako jedan od pripovjedača kaže, "dječji smijeh najljepša simfonija koju je ikad čuo".

Ukratko, egzistencijalna praznina i ponor, pesimizam i turobnost dovedeni do krajnosti, u prozi umnogome srodnoj Saramagovoj, Bernhardovoj ili pak Cvitanovoj, te uz primjetne posvete i reference na Kafku i Dostojevskog i ozračje blisko takozvanom crnom valu jugoslavenskog filma (Živojin Pavlović, Želimir Žilnik, Dušan Makavejev …). Sasvim zasluženo 1999. godine nagrađena Nagradom Prešernove zaklade, prozna zbirka "Pogled na Tycho Brahe" svakako budi zanimanje za ostalih dvanaest dosad objavljenih (ali na hrvatski neprevedenih) proznih i poetskih knjiga 45-godišnjeg slovenskog pisca Janija Virka.