Ostat ću mlad
U vrijeme kada je, potaknuta brojnim proslavama i obljetničarskim koncertima, fascinacija Novim valom dosegnula zavidne visine, pojava autobiografije glazbenika koji je u to vrijeme stvarao, a nešto i postigao, na prvi pogled može se činiti kao plivanje na valu starih uspomena. Ali, samo na prvi pogled, jer svatko tko u ruke uzme autobiografiju frontmena "Animatora" Krešimira Blaževića "Ostat ću mlad", shvatit će da nije tako. Nimalo.
Od prve rečenice, Blažević nagašava kako se nikada sa svojim "Animatorima" i nije osjećao dijelom Novog vala, koji je ionako, kako dodaje, trajao tek godinu-dvije. Tako da se danas oni koji su percipirani kao glavne face Novog vala u ovoj knjizi jedva i pojavljuju. Njima u Blaževićevoj intimnoj priči pripada tek par sporednih, cameo uloga i rubnih prošetavanja pričom.
Nadalje, njegova priča sa sintagmom "sex, drugs and rock'n'roll" isto tako nema nikakve veze. Svi koji očekuju, ili priželjkuju, opise razuzdanog života glazbenih zvijezda s opijanjima i orgijama s hordama groupieja, mogu komotno odložiti knjigu. Blaževićeva autobiografija prvenstveno je i isključivo priča o ljubavi prema glazbi i sviranju. A od glamuroznosti, tek opisi žohara po sobama hotela u zabitima, menagerske prevare (neke ćete vinovnike, još uvijek aktivne na sceni, i prepoznati) te glazbena kolegijalna podmetanja (ili zašto na koncertu prije "Bijelog dugmeta" ne možete zvučati dobro). Što sve skupa i nije iznenađujuće za rockera koji je svoju karijeru započeo u tamburaškom orkestru. Zato je još manje iznenađenje podatak kako je, isprva obećavajuća, karijera "Animatora" zapela u odsluživanjima vojnog roka. Bar što se "Animatora" i Blaževića tiče, nakon roka više nije bilo rocka.Gledajući sadržajno, knjiga se sastoji od niza ovlaš dodirnutih epizoda iz Blaževićeve krakotrajne karijere koja kako onda, tako i sada, malo koga stvarno zanima.
Iz vremenske perspektive i sa sentimentalne distance, Blažević o Novom valu tek kratko i jednostavno kaže da svi koji misle da su s propuštanjem Novog vala nešto ozbiljno propustili, griješe. Zato i Blaževićevu autobiografiju niti ne treba gledati kroz prizmu ocjenjivanja važnosti Novog vala, već iz perspektive autora koji nikada i nije bio dijelom mašinerije koja je na trenutak prodrmala glazbenu scenu. Već ju je gledao, nimalo fasciniran, sa strane uživajući u glazbi, sviranju i koncertima. A tako će i većina čitatelja doživjeti ovu knjigu. Pročitat će je, nimalo fascinirana, dirnuta ili zainteresirana njegovim opisom glazbene mu prošlosti.
Ako ti tako kazes .... ja kazem ovako .... svakom svoje .... meni moje .....