'Obiteljske stvari' primjer je prijevoda koji ne uspijeva u potpunosti prenijeti ukupnost značenja impliciranih u izvornom engleskom naslovu ('Family matters'), što postaje jasno tek čitanjem tog izvrsnog romana Rohintona Mistryja, indijskog emigranta nastanjenog u Kanadi. Osim što sugerira tematiku, ali i žanr romana, izvorni naslov značenjski mnogo šire obuhvaća kompleksnost obitelji kao zajednice, što domaćem prijevodu ne uspijeva. Čitana kao imenica, riječ 'matters' (eng. stvari) obuhvaća emotivne veze među članovima obitelji, ali i dužnosti, obveze i odgovornosti koje život unutar obiteljskog nukleusa podrazumijeva. Međutim, čitamo li tu istu riječ kao glagol otkriva nam se novi semantički sloj – važnost i značaj obitelji u smislu utočišta, svojevrsne oaze zajedništva i međusobne podrške, za svakog njenog člana. Iako govori o oba spomenuta aspekta obiteljskih odnosa, kako roman odmiče ono potonje, intimno, emocionalno značenje, polako izbija u prvi plan i otkriva nam Mistryja kao tradiciji sklonog autora, puno bližeg Balzacu ili Dickensu negoli svom suvremeniku i tematskom i sudbinskom emigrantskom srodniku, Salmanu Rushdieju.

Roman govori o životu u suvremenoj Indiji kroz priču o obitelji Narimana Veekela, 79-godišnjeg starca oboljelog od Parkinsonove bolesti. Nariman živi u velikom stanu sa svojom pokćerkom Coomy i posinkom Jalijem, a lom gležnja s početka romana doživotno ga prikuje za krevet. Njegovoj pokćerki Coomy vrlo brzo dodijava brinuti se za nepokretnog starca te ga predaje na skrb njegovoj kćeri Roxani. Za razliku od Coomy i Jala koji žive samački, bez obitelji i djece a u velikom stanu, Roxana s mužem Yezadom i dvoje djece (Murad 11 g. i Jehangir 9 g.) obitava u malenom stančiću, i bez nepokretna oca premalenom za njih četvoro. Dolazak oca njihov i inače vrlo oskudan život na rubu siromaštva čini još težim, što Roxaninog muža Yezada primorava na poduzimanje nekih nečasnih koraka ...

Inače, kao i mnogokoja, i Narimanova je obitelj obilježena nekim nesređenim računima i tajnama iz prošlosti, u ovom slučaju religijski utemeljenima. Naime, Narimanova obitelj pripada maloj izumirućoj Parsijskoj vjerskoj zajednici, a on je u mladosti godinama bio u vezi s bjelkinjom, katolkinjom Lucy, koju je zbog pritiska obitelji morao napustiti i oženiti Parsijku Yasmin. Yasmin je bila udovica s dvoje djece, Coomy i Jalom, a Narimanu je rodila kćer Roxanu. Međutim, Nariman nikad nije prestao voljeti Lucy, a njihova je ljubav, nesretnim slijedom okolnosti dovela do Yasminine smrti, što Coomy svom očuhu nikad nije oprostila. Sve to za posljedicu ima nesuglasice između Coomy i Roxane, što naposljetku, nažalost također dovodi do tragičnog ishoda.

Mistry iznimno veliku pažnju pridaje karakterizaciji likova i uspijeva mu široku galeriju od sedam pripadnika obitelji i nekoliko važnih pobočnih aktera, učiniti vrlo uvjerljivima i životnima. On detaljno oslikava razne aspekte njihovih ličnosti kako bi upoznavajući nas s njihovim nedoumicama, strepnjama, slabostima i nadama, bez izvanjskog nametanja i dociranja samostalno sagledali i shvatili motivaciju njihovih, ponekad i ne sasvim prihvatljivih i moralno ispravnih, postupaka. Mistryju uspijeva svakodnevne rituale, rutine i banalnosti učiniti dramatičnim i uzvišenim, važnost pronalazeći u naoko nebitnim detaljima, a ljepotu života otkrivajući u jednostavnosti, sitnicama, skromnosti ... te ponajviše u toleranciji, uvažavanju, nježnosti i ljubavi. Njegova proza prepuna je melankolije i blagosti, pisana jednostavno, bez cifranja, velikih riječi i gesta, nepretenciozno, ali ne i plitko ili otrcano; usredotočujući se na život kakav on u svojoj biti i jeste - grub, nesređen, kaotičan i nepredvidljiv - Mistry piše odu svakodnevlju, magiju dosežući bez intencije, ne injektirajući je na stranice literarnim sredstvima (magijski realizam), već prepuštajući zbilji da čitatelja oplahne vlastitom čarolijom ... koje smo prečesto, uslijed stresa i jurnjave za materijalnim, nesvjesni.

Kompozicijska je struktura linearna, uz tek povremene flashbackove kojima je svrha u pojašnjavanju karaktera i historijata nekih međuljudskih odnosa (uglavnom Nariman–Coomy i Coomy–Roxane). Premda svim članovima Narimanove obitelji autor pridaje podjednak značaj, perspektiva Roxaninog mlađeg sina Jehangira sredinom romana ipak postaje izraženija, što je mudar potez koji omogućava da pojedina moralna pitanja, gledana očima najmlađeg, a samim time i najnevinijeg aktera, dobiju dodatno na važnosti. Iako je njegova pozornost ponajviše usmjerena na uže obiteljske odnose te međuljudske i međugeneracijske relacije, Mistryju uspijeva oslikati i kompleksnost odnosa i stanja u široj indijskoj državnoj zajednici, fokusirajući se uglavnom na probleme, poput međuvjerske nesnošljivosti, političke razjedinjenosti, korumpiranosti vlasti i socijalne raslojenosti društva. Mistryjeva je Indija 1990-ih zemlja prepuna protuslovlja, unutar sebe višestruko raslojena; zemlja u koju moderni način života vrlo teško i sporo prodire, bitku bijući s nasljeđem prošlosti, siromaštvom i neukosti, ograničenjima vjerski uvjetovanima i predrasudama duboko usađenima, dodatno potenciranima stoljetnom kolonizacijom, sukobima i potlačenošću.

No, to je roman koji govori i o vjeri; o uzaludnom ljudskom porivu da se spas, utjeha i olakšanje savjesti, grižnje i unutarnjih nemira pronađe u izvanjskom, nedokučivom i mističnom; o pokušaju da se vlastitu sumnju nadvlada nekom virtualnom, izvanjskom silom, smirenje i spokoj ne tražeći unutar, već onkraj sebe. 'Obiteljske stvari' također govore i o smrti, o prisjećanju da nas sve čeka isti kraj, uz uzaludnu, ali dobrodošlu pouku da s time neprestano na umu ne bismo gubili vrijeme na grubosti, bijes i gorčinu. Jer, nitko od nas nije besmrtan i ... 'svi smo mi, na kraju, bez iznimke, kandidati za samilost ...'.