Narcizam malih razlika - to je mogući dubinski uzrok nepomirljivog sukoba Plenkovića i Milanovića. Obojica potječu iz dobrostojećih obitelji koje su podržavale socijalističku vlast i čiji su roditelji u njoj bili dobro pozicionirani. Bili su i jedan i drugi kao djeca maženi i paženi, obojica porijeklom iz Dalmacije, obojica su kao odlični završeni studenti prava po pozivu primljeni u Ministarstvo vanjskih poslova i tamo su zajedno radili, zatim su gradili diplomatske karijere, a, na koncu konca, iako to na prvi pogled tako ne izgleda, Milanović i Plenković - sličnih su (centrističkih) političkih uvjerenja. Krasnec je ispisao 51 epizodu iz njihovih života kako bi nam pojasnio koje su to „male“, ali ipak strašno bitne ego-razlike koje su Plenkovića i Milanovića učinile neprijateljima iz čista mira. 

Moglo bi se činiti da je sve počelo u listopadu 2012. godine u vrijeme dok je Milanović premijer koalicijske vlade, a Plenković je u Bruxellesu kao saborski zastupnik HDZ-a i voditelj hrvatskog izaslanstva supredsjedao Zajedničkim parlamentarnim odborom EU-a i Hrvatske. Hrvatska još nije bila u EU-u, premda je o tome bila donesena načelna odluka. Bio je to zapravo relativno nevažan sastanak kojeg je kao novinar pratio jedino Krasnec. No, Plenković je na njemu kritizirao novu lijevu hrvatsku vlast, govoreći o političkim čistkama u policiji i gubitku administrativnih kapaciteta. Kao da je predmnijevao Plenkovićeve kritike, Milanović je u isto vrijeme ostavio svoj trenutačni posao i na nekom streamu uživo pratio taj sastanak. Prvu sljedeću sjednicu Vlade, otvorio je govoreći baš o tome - o ogovaranju u inozemstvu. „Ako ne žele pomoći, ne moraju, ali neka ne rade štetu“, poručio je Milanović. Upotrijebio je množinu, a mislio na Plenkovića. 

Milanović je od 1996. do 1999. godine bio diplomat u Bruxellesu na službi u hrvatskoj misiji koja je pokrivala i EU i NATO, s tim da je on bio zadužen za NATO. Plenković je često iz Zagreba dolazio u Bruxelles pa je 1998. godine došao i na ručak kod Milanovićevih. Krasnec piše: „Navodno je Zoranova supruga primijetila da je za njih dvojicu teško i kuhati: Zoran obožava ribu, a Andrej je alergičan na ribu i plodove mora“. Svakako, ako i nisu bili prijatelji, a nisu, njihovi odnosi su dugo godina bili ipak relativno korektni. Recimo, Plenković je zvao Milanovića zbog jednog važnog savjeta. Nakon petogodišnjeg rada u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu, Plenković je istog dana u ožujku 2010. godine dobio dvije ponude za daljnji posao. Tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović nudio mu je da postane njegov savjetnik za vanjsku politiku, a ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković (u tadašnjoj vladi Jadranke Kosor) da bude državni tajnik za europske integracije u MVPEI-u. Milanović mu je sugerirao da je bolje da prihvati posao državnog tajnika. Plenković je tako i učinio.

Obiteljska komunistička pozadina očito je u mladosti, točnije u razdoblju prije 1990. godine, oblikovala i njih obojicu. Jer, Milanović je pristao ući u Savez komunista 1985. godine dok je u Beogradu u Titovoj gardi služio JNA. Ali, nije nikad potvrdio da je ušao u Partiju. Izbjegavao je odgovoriti na to više puta postavljeno pitanje nakon što je objavljena njegova partijska knjižica. Štoviše, prije te objave govorio je da nikad nije bio u Partiji. Sada je ulazak u Savez komunista za Krasnecovu knjigu potvrdio njegov starješina Grozdić koji je odluku o primanju Milanovića potpisao u rujnu 1985. godine. Plenković pak nije mogao puno vrdati oko teme i sadržaja svog maturalnog rada o medijima i Edvardu Kardelju „Sredstva masovne komunikacije“, jer se za taj njegov rad ponosni tata Mario Plenković potrudio da on bude i objavljen. Tu je mladi Plenković (inače vrlo točno) napisao, među ostalim: „Izvor informacija je u svim klasnim društvima vladajuća klasa. Ona putem sredstava masovnih komuniciranja upravo želi da masama priopćava samo one informacije koje su s njene točke gledišta poželjne (radi lakšeg upokoravanja, eksploatiranja, itd.) jer će mase pod tim utjecajem pružiti najmanji otpor“.

Milanović je svakako dobro zapamtio da je i Plenković bio među onima koji su došli dati podršku „šatorašima“ koji su ukupno 555 dana od jeseni 2014. godine na ulici rušili njegovu vladu. U ime tadašnjih HDZ-ovih eurozastupnika Plenković je „šatorašima“ i govorio i ohrabrivao ih. A onda je Milanović prije izbora 2016. godine okupio izvjestan broj bivših „šatoraša“ pa im je na zatvorenom sastanku rekao „nije moja majka bila vojna lekarka“. Tj. bila je to njegova mama. Netko od njih pustio je to u javnost i na to se Plenković, čija je majka bila liječnica u JNA, jako naljutio na Milanovića.

Jedan je sugovornik Krasnecu rekao da njih obojica „misle da su najpametniji na svijetu“. „Perfekcionist radoholičar nasuprot improvizatoru koji misli u kontri“, jedan od Krasnecovih naslova poglavlja. Perfekcionist i radoholičar je Plenković, „taktičan, temeljit i pouzdan“, onaj koji svoju snagu vidi u „mozgu s manirama“. Milanović je vidi u „mozgu s mudima“, nagao je, konfliktniji i nepredvidiv. „Onaj s mozgom i mudima“, Milanović, misli da je onaj drugi previše prijetvoran, „da je odglumio sve što je u životu mogao odglumiti, od političke orijentacije do nekih privatnih životnih odabira“.

Milanović bi bio bolji pisac od Plenkovića, ocjenjuju autorovi sugovornici. Osjetno je zanimljiviji govornik, slikovit „zato što govori iz osjećaja“, ali, „prečesto ostavlja dojam čovjeka koji ne može kontrolirati svoj bijes“.

Inače, da Milanović ode iz Zagreba u Bruxelles u drugoj polovini devedesetih založio se Zlatko Canjuga kod Tuđmana. A Plenkovićevi su zaštitnici bili Mate Granić i Miomir Žužul. Ipak, za početak njihovog sukoba u davnim devedesetima dok su bili vrlo mladi diplomati u MVP-u mogla bi biti „kriva“ jedna žena. Krasnec i neki njegovi sugovornici aludiraju i na to (naslov: „U pozadini je i žena iz njihovih diplomatskih dana“).

Za sve kojima nije već dosta i previše njih dvojice, zaista je dobra preporuka da pročitaju ovu knjigu. Jedna je zamjerka. Naime, ovaj pravi frontalni i od tada nezaustavljivi sukob predsjednika RH i premijera RH ipak je počeo od rujna 2020. godine, kada je uhićen Dragan Kovačević. Za one koji prate politička zbivanja, to je prilično vidljivo. Mjesecima prije toga, Milanović je zapravo bio dosta ugodan kohabitator Plenkoviću. Vladu i Plenkovića nije žešće kritizirao. No, Milanović je vjerojatno mislio da se uhićenjem Kovačevića i njemu samom htjelo nešto „namjestiti“. Ne znamo. Možda su se mogli naći neki vjerodostojni insajderi da pokušaju odgonetnuti što se tada dogodilo. Na kraju, završimo ovaj prikaz prigodnim stihovima iz pjesme Alejuandra Buendije (Saše Antića): „Rugamo se naciji, u tvrdoj smo kohabitaciji, skupa bili smo u diplomaciji, iz istog jata, dva brata koja nisu vidjela rata“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Večernji list

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"