Godine 2003. riječka spisateljica Diana Rosandić (autorica pet romana, zbirke priča i tri zbirke poezije) objavila je roman Moj moza(i)k, kojeg je na njegovim početnim stranicama tada nazvala poluautobiografijom. Sada, nakon izlaska nastavka tog romana (naslovljena dakako Moj moza(i)k 2) jasno je da se prefiks polu nije odnosio samo na isprepletenost stvarnih, autobiografskih dionica s onim fikcijskim, izmaštanim, nego je prefiks sugerirao i mogućnost nadopisivanja i proširenja rukopisa novim sadržajem. Oba romana krasi razlomljena, fragmentarna, nelinearna struktura; prvi roman sastoji se od devedeset kratkih numeriranih poglavlja, a drugi, apostrofirajući sadržajnu, tematsku i fabularnu sukcesivnost, započinje 91. poglavljem, a završava 164., te je nešto kraći od prethodnika, premda numerirana, poglavlja nisu posložena kronološkim redom.

Povodeći se metaforikom naslova, autorica od pločica-tekstova koje naizgled nasumično vadi iz životne vreće slaže književni životni mozaik, postupno gradeći rukopis koji zajedno s nastavkom tvori čvrstu cjelinu o životu bremenitu događanjima, i to često vrlo neugodnim. Riječ je o intimističkom, ispovjednom pismu posredovanu iz pozicije prvoga lica jednine i uz identičnost autorice, pripovjedačice i lika, s time da autorica, odnosno pripovjedačica, iskaze u prvoj knjizi konkretno adresira, obraćajući se suprugu. Njihov je brak naime u krizi, a nedostatak suprugova razumijevanja i izostanak istinske komunikacije među njima, pripovjedačicu primorava da pisanim putem izloži svoje viđenje bračne i životne situacije. To se, malo-pomalo, pretvara u intimnu autobiografsku ispovijed, s autoterapeutskim i samospoznajnim učincima (impliciranima i dvoznačnim poigravanjem grafemom i u naslovu).

Naracija romana retrospektivna je i akronološka; služeći se asocijativnim postupkom autorica kroji tapiseriju svoga životopisa obilježena vrlo mučnim i teškim iskustvima: od djetinjstva provedena uz roditelje koji se nisu voljeli, preko silovanja i maloljetničke trudnoće, pa sve do raspada prvog braka te bolesti i smrti najveće ljubavi i najvažnijeg muškarca u njezinu životu, pjesnika Rosarija Jurišića. Pripovjedačica se pritom pokazuje iznimno hrabrom i čvrstom ženom, koja vrlo teške životne nedaće dočekuje odlučno i nepokolebljivo. Pritom potporu, utjehu i duhovnu ravnotežu pronalazi u Crkvi i vjeri, pa autorica svoj prvi roman posvećuje Bogu, odnosno, kako ga naziva, Velikom Keramičaru. No, iako su oba romana (a prvi osobito) premrežena brojnim mističnim dionicama prepunim biblijskih citata i religijske metaforike, ozračje spiritualnosti postignuto je živim, svakodnevnim, nimalo apstraktnim jezikom, lišenim hermetizma (ali ipak ne i povremene pseudo-filozofičnosti), uz oslonac na baštinu Nikole Šopa i njegovo traganje za prisutnosti Krista u vlastitom svagdanu.

Pretežno nježan, diskretan, poetičan i liričan te povremeno čak i eteričan izričaj iz prve knjige Diana Rosandić u drugome romanu osvježava obilnim dozama ironije i sarkazma, što i ne čudi s obzirom da se glavnina romana Moj moza(i)k 2 bavi nadriliječništvom, vidovnjaštvom i sličnim šarlatanstvima. U većem dijelu romana Diana Rosandić opisuje iskustva stečena u borbi za život svoje ljubavi, pjesnika Rosarija, oboljela od karcinoma pluća. Iako je ponovno riječ o vrlo ganutljivoj, fragmentarnoj intimističkoj prozi, u ovom su slučaju vremenski skokovi i asocijativni ekskursi mnogo rjeđi, a fabula, koja u ovom djelu poprima i putopisna obilježja, znatno je dinamičnija, ali i preglednija. Moj moza(i)k 2 tako većim dijelom donosi ironijom obilježene opise seansi i tretmana raznih vidovnjaka, bioenergetičara i nadriliječnika koje je pripovjedačica sa svojim oboljelim životnim partnerom obilazila od Rijeke, preko Sarajeva i Skopja pa sve do Plovdiva, u očajnoj potrazi za izlječenjem nakon što se klasična medicina pokazala neučinkovitom.

Retrospektivna pozicija i protok vremena autorici omogućavaju da sa više objektivnosti sagleda ta mučna iskustva, koristeći se pritom ironijom i crnim humorom kao oruđem neutralizacije sentimentalizma i samosažaljenja. Tu posebno valja istaknuti vrlo dojmljivo i potresno dočaravanje posljednjih dana ljubavnikova života, gdje je u potpunosti izbjegnuta patetika. No, rukopis ipak ostaje dirljiva i tužna priča o iznenada prekinutoj ljubavi, ali i požrtvovnosti žene koja ne štedeći sebe pomaže Drugome i na taj način pronalazi utjehu, ali i Smisao. Tako se unatoč svoj tragičnosti oba romana ispostavljaju literarnim izrazima nade i vjere, a premda je traganje za ljubavlju i srećom u osnovama tih djela, Diana Rosandić odlučila se na teži put, bez uporabe chick-litovskog instrumentarija. Riječ je o suptilnim, pomalo konzervativnim i staromodnim rukopisima autorice koju ne zanimaju trendovi i koja otvoreno i odvažno, bez kalkuliranja i straha artikulira vlastitu intimu, čežnje, dvojbe i strahove. Pojedina ponavljanja, preuzetnost pojedinih dionica i povremena naivna metafizika ili banalni zaključci balasti su koji ne umanjuju znatno dojmljivost bespoštedne iskrenosti i hrabrosti autoričina izlaganja vlastite traumatične iskustvene popudbine.